Svirala je klavijature u najvećem sastavu svih vremena, Ekatarini velikoj. Stajala je za svojim
instrumentom, nikada sjedila, njišući glavom, činila se nenametljivom, pa ipak nezamjenjivom. Kako neobično, nisam dijelio zaljubljenost svojih prijatelja u nju. Udivljenje nisam, naprotiv, prikrivao. Nešto slično poput onih osjećaja koje sam gajio prema Debbie Harry i Chrissie Hynde – gledati ih je moguće, ali su u potpunosti ostale nedodirljive. Imao sam prilike, međutim, čitati, tijekom nekoliko godina snažne EKV aktivnosti, veliki broj intervjua s njom. Neki su bili jasno artikulirani, dok su drugi odisali nepreciznim, iako zanimljivim, umjetničkim opservacijama. Gotovo iracionalnim i psihodeličnim.
Čitajući biografiju Magi, beogradskog novinara Dušana Vesića, konačno saznajem zbog čega joj je ponekad nedostajalo koncentracije – bolovala je od epilepsije. A usput se još i drogirala, iako je bila emocionalno krhka i pod strogom majčinom paskom, te sklona raznim eksperimentima – od orgijanja do crnomagijskih rituala. Svakako ne zvuči kao obična djevojka, već kao osoba kojoj je pomalo neugodno živjeti u vlastitoj koži.
EKV nisam volio (iako je potpuno pogrešno stavljati tvrdnju u prošlo svršeno vrijeme!) samo zbog Magi.
Tu su bili izvanredno talentirani Bojan i Milan, svi zajedno nosili su nevjerojatnu čarobnost benda koji je opčinio generacije stasale u deceniji u kojoj smo spoznavali slobodu i ubrzani izlazak iz čvrstog državnog institucionalnog stiska. Budući da je mali broj ljudi iz moje blizine upoznao osobno članove EKV-a, utoliko je i misterija i mističnost benda ostala nedirnuta i neokaljana. Nismo živjeli u vremenu interneta, tračevi o njihovu stilu života nisu dolazili do nas. Ali osjećali smo njihovu muziku i liriku kao svoj vlastiti glas.
Uz Vesićevu Magi stvari su postale jasnije. EKV je bio sinonim za poročnost, svadljivost, ćudljivost, egoizam. Jesu li te nove spoznaje umanjile važnost benda? Može li to promijeniti onaj svečani osjećaj kada smo ih na bini Lovorke Kukanić, Ljetne pozornice i Dvorane mladosti dočekivali poput svetaca? Naravno da ne. Uvijek smo se pitali – ma je li moguće da postoji igdje OVAKAV bend?!
Mladost je prošla, odgalopirala, ali ona tri i ⅓ predivnih akorda u Ti si sav moj bol su ostala. I sad ih žuljam, nekada s velikom mukom, danas ipak nešto lakše. Iako ne isključujem mogućnost da ne bih cvokotao kad bi ih morao izvoditi pred publikom. Bio sam u pravo vrijeme na pravom mjestu, a često sam puta sumnjao u vlastitu životnu pustolovinu. EKV su bili upravo ona karika koja je oslobađala od svih tabua, na sasvim podsvjesnom nivou ubirali smo našim radarima poruke koje su nam upućivali Magi, Milan, Bojan i svi bubnjari koji su prošli kroz burnu karijeru.
Pamtim još toliko da sam gledao televiziju samo onda kada je bila na redu emisija Hit meseca, a sve u nadi da ću ih nekada vidjeti u kompromitirajućoj playback poziciji. Imati vremena za poneki odlazak u kino također je bilo prihvatljivo. Ali ništa nije bilo mjerljivo s odlaskom u katedralu gdje smo sretali EKV. Ništa nisam kužio, jednostavno sam obezglavljen pustio da me nose na onom njihovom valu ludila i zanesenosti. A kad je sve bilo gotovo bio sam pepeljuga, od pola noći nadalje magija je nestajala, vraćajući me provincijalnosti i običnosti svakodnevice.
Podijeli na društvenim mrežama