Londonci na riječkim ulicama, a magle nigdje

Paviljon Ri / Velid Đekić

Prva
pojava londonskih autobusa u Hrvatskoj, točnije u Jugoslaviji, vodi u riječku
luku, gdje su stizali brodovi kojima su ti autobusi bili dopremani u jučerašnju
državu (vidi fotografiju). Dio posla odradio je npr. brod Učka, s kojega su
svibnja 1953. iskrcana četiri londonska autobusa na kat. Bio je to posljednji
dio pošiljke od 11 autobusa kupljenih za potrebe Sarajeva, prvoga grada u
Jugoslaviji koji je londonske double-deckere,
možda i londonce uopće, uključio u javni promet.

Priča se u Rijeci zakotrljala
početkom 1954., kada je odluku o kupnji londonskih autobusa donio Radnički
savjet Autotroleja, namjeravajući osnažiti vozni park koji su 1. siječnja te
godine činila 24 autobusa, tri prikolice i 10 trolejbusa. Prva tri londonca namijenjena
Rijeci dopremljena su lipnja 1954., a financijsku potporu Autotroleju za to je
pružio Narodni odbor grada. Samo koji dan potom stiglo je još devet takvih
vozila, potom još četiri, pa je njihov broj na gradskim ulicama tijekom srpnja porastao
na šesnaest. Svi su bili marke AEC (model Regal II?), jednokatni, s 33 sjedala.
U opisu im je također stajalo poveliko iskustvo stečeno na britanskim prometnicama,
bili su dakle rabljeni. Prije polaska na prve vožnje – osam autobusa izašlo je
na riječke ulice već sredinom lipnja – vozila su doživjela manje intervencije,
poput uređivanja unutrašnjosti, prebojavanja (vjerojatno zelene) karoserije u plavu
i slično. Glavni egzotični element ostao je netaknut. Umjesto na desnoj, vrata su se nalazila na lijevoj strani autobusa. Kako
je bilo priviknuti se na obrnutu prometnu sliku svijeta, pitanje je na koje bi
odgovor mogao dati samo onaj tko se u Rijeci vozio takvim „naopakim“ vozilima. Na
svu sreću, autobusi su do konca godine dobili ulaze i izlaze na desnoj strani.
Londonski autobusi najprije su preuzeli najzahtjevnije linije, one prema
Trsatu, Drenovi i Kozali.

Paviljon Ri / Velid Đekić U Autotroleju su bili zadovoljni
i zato što su novaci u voznom parku omogućili proširenje mreže autobusnih
linija. Dio vozila omogućio je povećanje broja vožnji na gradskim linijama, a
dio uvođenje linija u dijelovima okolice koji nisu imali redovnih veza s
Rijekom, poput Drage i Pehlina. To ne znači kako neka od tih mjesta prethodno
nisu imala autobusnih linija s Rijekom, ali su bile prekinute. Linija za Pehlin
bila je obustavljena zato što Autotrolejevi autobusi više nisu bili u stanju
savladati uspon od Rijeke do toga naselja.

Da ne bude sve idilično,
pobrinuo se podatak o prosječnoj dobi autobusa u riječkom voznom parku, koja je
1954. dosegla 11 godina. Londonci taj prosjek nisu popravljali, dapače.
Primjerci pristigli te godine u Rijeku bili su početno registrirani još 1937.,
pa su prije dolaska u ruke riječkih vozača imali već 17 godina intenzivna
korištenja. Graničnom normom u kilometraži autobusa smatrala se ona od 300
tisuća km, a Autotrolej je imao poveći broj vozila koja su prešla 400, 500, u pojedinim
slučajevima čak 700 tisuća km. Ništa bitno nije se promijenilo kupovinom
dodatnih 16 londonaca lipnja 1955. godine. Dotrajalost je bila razlogom što je
npr. rujna te godine šest londonaca moralo biti isključeno iz prometa, neki
privremeno, neki u cijelosti. Početkom godine još su dobro funkcionirali, ali onda
je krenulo sve učestalije otkazivanje poslušnosti, što je povećalo troškove
održavanja. Do povećanih troškova ujedno je vodila pretrpanost autobusa, na
pojedinim linijama se bilježilo 50 posto više putnika od onoga što su predviđale specifikacije vozila.
Autotrolej je do konca 1955. izgubio zbog dotrajalosti 12 autobusa, među njima
osam londonaca. Sljedeće godine istu sudbinu doživjela su četiri autobusa,
uključujući tri londonca.

undefined Koliko se londonaca ukupno pojavilo na
riječkim ulicama? Godine 1954., rekosmo, kupljeno je 16 vozila. Sljedeće godine
nabavljeno je dodatnih 16 autobusa (kao i u prethodnom slučaju, to su gotovo u
cijelosti bila vozila marke AEC), a 1956. godine još tri. Autotrolej je u jesen
1956. imao na raspolaganju 43 autobusa, tri autobusne prikolice, 10 trolejbusa,
te pet vozila za potrebe radionice i slične. Među autobusima je bilo 16
londonaca (15 jednokatnih AEC-ova i jedan dvokatni Leyland). Godina 1957. je prijelomna: u Autotrolej je stiglo 12
autobusa, ali niti jedan nije imao british
putovnicu. Dapače, te je godine nastao masovan pomor londonaca na riječkim
ulicama. Putnik Autotroleja morao je početkom 1958. imati vrašku sreću da se poveze
rijetkim preostalim primjercima. Sveukupno je za Rijeku nabavljeno 35
londonaca. Koliko je među njima bilo dvokatnih? Prvi riječki gospodin Dvokatni
pojavio se kolovoza 1955., stižući u društvu još dva jednokatna londonska
prijatelja. U memoriji Autotrolejevih zaposlenika ostao je podatak o ukupno dva
riječka double-deckera. Sačuvan je i
pisani podatak kako je jedan od njih vozio jeseni 1956., a riječ je o vozilu
marke Leyland (model Titan PD 1?), koje je moglo primiti 56 putnika. Je li
upravo to bio onaj autobus koji je, kaže sjećanje, održavao liniju Rijeka –
Opatija i završio cestovnu misiju ostavši bez gornjeg kata nakon što je zakačio
neki od balkona u Voloskom, danas možemo samo nagađati. Drugi double-decker prometovao je prema
Kozali.