Paviljon Ri / Velid Đekić

A eto,
tvoj me odlazak lagano naljutio. Kriv je Novi list. Nikad valjda neću naučiti
ništa o razlozima zbog kojih ima novinara koji se ne potrude saznati važnije
informacije o onome o čemu pišu. Razumijem ja da profesionalni život zna
zagorčati vremenska stiska, da ima dana kada se ustanemo na lijevu nogu ili nam
urednik iz nekih svojih razloga podigne tlak pa riječi u tekstu baš i ne teku
kako bismo željeli, ali svejedno… Da ne dužim – Novi list je ovih dana opet objavio
kako si stigao davne 1965. u Rijeku, kao član benda Rocking Vickers odradio
svoje s pozornice kina Partizan (danas Teatro Fenice), pa otperjao na neke nove
nastupe, u međuvremenu dobivši titulu prvog stranog (čitaj: britanskog)
rock-benda koji je nastupio u Jugoslaviji (čitaj: u socijalističkom dijelu
Europe). E moj Stari liste, koji gdjekad ne znaš što se događa u matičnom
gradu, kako jučer, tako ni danas… Pa dokad će ta neistina kolati ovdašnjim
medijskim prostorom, unatoč činjenici da sam je demantirao prije nekoliko
godina, u međuvremenu je i plasirao opetovano, darujući Rijeci podatak koji
priču o prvom stranom rock-bendu s ove strane željezne zavjese vremenski
smješta cijelih pet godina prije? Pet godina je u pop-kulturi mnogo. Mislim,
naravno, na nastup Colina Hicksa i Cabin Boysa također u kinu Partizan, ali
1960. godine. Postoje izvještaji s toga nastupa, svjedoci, fotografije… To je
bitno poglavlje priče o riječkoj pop-kulturi i njenoj posebnoj važnosti, ništa
manje nego u europskom kontekstu. I treba je gurati u prvi plan što više, a ne
što manje.

Doduše,
Lemmy, frende, i ti si tu zeru uprskao stvar. U autobiografiji oknjiženoj pod
naslovom White Line Fiver iz 2004. ustvrdio
si kako si s Vickersima, momčadi iz britanskog mjesta Blackpoola, bio prva
strana rock-banda u nas. Vjerojatno je s autobiogafskih stranica istu neistinu
posrkala vikipedija, šireći zabludu dalje. Tebi opraštam, ne znaš ti što se sve
ovdje izdogađalo prije i poslije tebe, stalno si na putu i pobrkaju se stvari.
I tko zna kakve si sve neinformirane šaptače imao, zahvaljujući kojima si
postao dio izreke: ako su lagali mene, i ja lažem vas. Ali Novom listu ne
opraštam. Ozbiljniji autori ne srču kavu s pladnja vikipedije bez provjere, zapravo
s tog pladnja pogotovo. Ponekad mi se čini kako za novolistovsku autorsku ekipu
zaludu pišem, nema vajde od mojih informativnih slatkiša što pod njihovim nosom
podižu rejting gradu u kojemu se ta novina tiska. I taj me dojam ne prati prvi
put. Knjigu s podatkom o Hicksu & kompaniji su u gradskoj gazeti nedvojbeno
imali u ruci, ubravši iz nje datum o Lemmyjevu nastupu u Rijeci, što je
omogućilo lak pronalazak davnašnjega novinskog izvještaja s koncerta i šušuru
oko njega. Medijska braćo i sestre, ne pakirajte Lemmyju nešto što on ne može
nositi na svojim leđima, jednostavno zato što mu nije suđeno.

A kako
mu je bilo suđeno na riječkom nastupu, na istoj pozornici pet godina poslije
Hicksa i njegovih Boysa?

Kino Partizan
je ugostilo Vickerse 9. srpnja 1965. godine, a društvo se pojavilo pred
publikom u sastavu: Harry Feeney
(vokal), Ian
Kilmister

Lemmy (gitara), Stephen
Morris (bas) i Cyril Shaw (bubnjevi). Policija je tim povodom
poduzela posebne mjere predostrožnosti, danima je prije koncerta najavljivala
kako će tom prigodom biti „angažiran veći broj organa Narodne milicije koji će
u gledalištu odmah postupiti protiv svakog huliganskog izgreda“. Dečki iz
mjesta Blackpool stigli su u Rijeku sklopu studentske
razmjene i te su večeri održali dva nastupa, jedan u 18, drugi u 20.30 sati. O
atmosferi u kojima su se odvijali podosta govori podatak kako je dan prije
razbijen izlog kina i iz njega ukradene fotografije benda, a na dan koncerta
policija pred dvoranom bila primorana razmicati brojnu
mladež da bi autobus s glazbenicima mogao prići mjestu nastupa. Ipak, „organi“
nisu imali ozbiljnijeg posla. Citirajmo njihovu terminologiju: „palica nije
bila u upotrebi“.

To ne znači da u
gledalištu nije bilo situacija navodno dvojbenih sa stajališta javnog reda i ćudoređa.
Svjedoči o tomu novinski izvještaj s koncerta, koji je zabilježio sljedeći
primjer te vrste: „Dvije djevojke u parteru stale su trgati i parati odjeću s
gornjeg dijela tijela kada je čupavac na pozornici počeo svlačiti košulju. Kad
su došle do intimnijeg rublja, izbacili su ih iz dvorane.“   Bilo je scenske dinamike i u vezi s izrazom
čupavac. Naime, društvo se na pozornici pojavilo s podužom kosom, prema svim
„pravilima službe“. Za vrijeme nastupa, slijedeći tko zna nada definiranu
dramaturgiju događaja, članovi grupe su u jednom trenutku posegnuli za
vlastitom kosom i – odvojili je od glava. Na užas prisutnih, pokazalo se da
dečki imaju perike. Uzvici neodobravanja i gromoglasni zvižduci publikuma koji
se osjetio prevarenim (rockerski heroji s perikama?!),  brzo su utišani. Dečki su još jednom
posegnuli prema glavama i – raspustili vlastite, samo privremeno pripitomljene
frizure, koje su se pokazale kosom duže od perika. Dvorana je odahnula, to je
već bilo nešto drugo, rockerska čast događaja bila je obranjena.

Spašavanja časti u vezi
s frizurama Rocking Vickersa prihvatio se na pozornici i njihov (te godine
unovačen) gitarist Lemmy, u tom trenutku ni ne sanjajući kako će 70-ih osnovati
sastav Motörhead i s njim se zaputiti stazama što vode u Rock’n’ Roll Hall of
Fame. Je li skok Lemmyja & društva u more na kupalištu hotela Jadran tih
dana bio dio kondicijskih priprema za taj put? Koliko mu je pomoglo (ili
odmoglo?) što je za tog posjeta Jugoslaviji – nakon Rijeke, turneja
socijalističkom državom je nastavljena, uključujući tri nastupa sredinom srpnja
u Zagrebu, na Šalati – dobio s dečkima priliku razgovarati i s njenim čovjekom
br. 1? U kasnijim intervjuima isticat će kako čuva fotografiju na kojoj se rukuje
s Titom, spomenut će je i u filmskom dokumentarcu o svom liku i djelu što smo
ga vidjeli prije dvije-tri godine u riječkom Art-kinu.

Sa stajališta riječkih početnih
60-ih, Lemmyjevi Rocking Vickersi su već nešto kasnija pripovijest. Ona
signalizira kako je rock u Rijeci sredinom dekade već pomalo starosjedilac, što
zna i publika, dobro upućena u
tipične moduse ponašanja u situacijama te vrste.

Znaju
li ono što trebaju znati ovih dana i lokalni medijski poslenici? Lemmy,
prijatelju, prepustimo odgovor zajednički njima. Nadam se da ti gore nije
dosadno, ima tu prilično moćna ekipa za nove koncertne grmljavine.

Oznake

Kalendar događanja

Predstava
  • 15.01. – 16.01.
  • (19:00)

Predstava “Dekameron” u HNK Ivana pl. Zajca

Predstavu Talijanske drame, u suradnji s Hrvatskom dramom, redateljski potpisuje Luciano Delprato, koji je ujedno i autor adaptacije....

Detaljnije

Izložba
  • 15.01. – 15.03.
  • (00:00)

Ovo je Rijeka – stotinu uspomena, jedna priča

Od petka, 15. siječnja 2021.g. u Exportu na Delti bit će postavljena izložba “Ovo je Rijeka – stotinu uspomena, jedna priča”, koja predstavlja predmete vezane uz nogometni klub Rijeka iz privatnih kolekcija Zvonimira Krpana i Miš...

Detaljnije

Predstava
  • 15.01. – 16.01.
  • (19:00)

„Druga koža, treće žene“ Plesne grupe Magija

Nova predstava inkluzivnog plesnog kolektiva iz Rijeke nasta u suradnji s IMRC plesnim kolektivom iz Zagreba i KIP-om iz Splita...

Detaljnije

Izložba
  • 16.01. – 22.01.
  • (19:00)

Samostalna izložba: Svjetovi Gaie Radić

U Galeriji SKC od ovog vikenda moći će se pogledat izložba „Svjetovi”, mlade umjetnice Gaie Radić....

Detaljnije

Predstava
  • 19.01. – 22.01.
  • (00:00)

Sofoklo – Delprato: Kralj Edip

Jedan od najnagrađivanijih umjetnika iz Cordobe, Luciano Delprato, ponudit će suvremeno čitanje klasične dramske literature, te na taj način približiti lektirni naslov mladoj publici....

Detaljnije

Projekcija
  • 31.01.
  • (18:00)

Ljubav u doba korone: Kultna romantična drama „Mostovi okruga Madison“

Kultna romantična drama Clinta Eastwooda, snimljena prema istoimenom bestseleru Roberta Jamesa Wallera, izmamila je suze na oči milijunima gledatelja. ...

Detaljnije