Krv, crvena, riječka

Prema toj
informaciji, prikupljanje tekućine koja život znači prema načelima
dobrovoljnosti, solidarnosti, anonimnosti i besplatnosti inicijalno se u nas
dogodilo u Sisku 1953. godine. Točnije, 25. listopada te godine, kada je Crveni
križ organizirao prikupljanje krvi među radnicima sisačke Željezare, nakon
nesreće u pogonu toga radnog kolektiva. U spomen na taj datum, u nas se
redovito obilježava Dan dobrovoljnih darivatelja krvi. Hrvatski Crveni križ tim
je povodom i odlikovao trojicu još uvijek živih iz veće grupe nekadašnjih radnika
Željezare, koji su bili sudionici akcije.

Ima li se toj
informaciji što dodati? Iz riječke perspektive, ima. Uza svu pohvalu onomu što
su tiha dana Crveni križ i radnici Željezare učinili u Sisku, dobro je znati
kako tvrdnju o primatu sisačkog datuma ne treba primiti kao apsolutni početak
darivanja krvi u nas. Nulta godina te vrste u Hrvatskoj ipak nije 1953.

Jedan od primjera
koji to potvrđuju? U riječkoj radnoj sredini koja mi nije nepoznata, u rafinerijskom
pogonu na Mlaki, skupina radnika priključila se akciji darivanja krvi što ju je
pokrenuo Općinski odbor Crvenog križa 1952. godine. Među tim su radnicima bili:
Anton Simčić, Marčelja Bašić, Vittorio Drog, Josip Šilipeter, Serđo Čehić, Ivan
Zorović, Velimir Deželić… Sljedeće godine u Rafineriji je osnovan vlastiti aktiv
dobrovoljnih davatelja krvi. Njegove redove vrlo brzo su činila čak 353
darivatelja. Bio je to prvi takav aktiv u radnim kolektivima Hrvatske. I
nastavio je raditi sve do današnjih dana. Iz povijesnih podataka zabilježimo
kako su Rafinerijini darivatelji krvi 1971. darovali 90 litara, 1974. godine
120 litara, 1976. godine 140 litara, 1978. godine 150 litara, 1980. godine 168
litara, a 1981. godine 204 litre krvi koja život znači. Vidljivo je, neke smo
godine preskakali, ali ne zato što tih godina nije bilo darivanja, nego zbog
ekonomije kolumnističkog prostora… 

Naravno, darivanje
krvi u Rijeci bilo je poznato i mnogo prije spomenute akcije, kako to potvrđuje
uvid u gradske događaje zabilježene već 1946. godine. Podrobnije se time
pozabavio Borislav Ostojić u knjizi Rijeka humanosti, koji piše kako je 1946. godine
u gradu osnovano Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi, s prvih 15 članova.
Zaslužnik za osnivanje bio je dr. Viktor Finderle, on se prihvatio i dužnosti njegova
prvog predsjednika. Tajnik Udruženja bio je Egidio Trogolo. On će Riječanima,
dobro raspoloženim i u trenucima kada su na dnevnom redu pitanja vezana uz krv,
biti povodom da članove Udruženja prvih godina neformalno nazovu
„trogolovcima“. U to se doba u gradskom rodilištu vodila kartoteka darivatelja,
u rodilištu su se i određivale krvne grupe. Darivatelji su u blagovaonici
rodilišta dobivali besplatan objed, te uz njega još neke povlastice. Sjedište
Gradskog odbora Crvenog križa nalazilo se u Kružnoj ulici, nasuprot današnje
Erste banke.

Udruženje je 28.
travnja 1947. organiziralo Tjedan davalaca krvi, a da su Riječani akciju
primili dobro, svjedoči podatak kako se već prvih dana javilo 49 novih
darivatelja. Te godine u Rijeci se darovalo ukupno 105 litara krvi, koju se u
bolnicama koristilo pri 240 transfuzija. Nisu samo Riječani vodili računa o toj
vrsti plemenitosti, ona je bila ugrađena u onodobni društveni sustav. Na što
mislimo, upućuju rečenice iz Petogodišnjeg plana industrijalizacije zemlje,
koji je zahtijevao da „svaki radnik koji se unesreći i dade u radu svoju krv
ima mogućnost dobiti tuđu krv. Ni jedan naš radnik ne bi smio biti izložen
smrtnoj opasnosti zbog gubitka krvi.“ 

Kada 1953. bude u gradu donesena odluka
o preuređenju nekadašnje zgrade Jadranske straže u Ulici Janka Polića Kamova u
Dom Crvenog križa, mnoga su riječka poduzeća dala za taj zahvat novčanu pomoć.
Polet kojim u to doba djeluje gradski Crveni križ potvrđuje osnivanje odbora/aktiva
dobrovoljnih davatelja krvi u Rafineriji, Torpedu, Vulkanu, Metalo-grafičkom
kombinatu i ostalim ovdašnjim firmama, te inzistiranje na što sustavnijem
(čitaj: redovitijem) prikupljanje krvi među radnicima tih poduzeća.

Hrvatski je crveni križ za Dan
darivatelja odabrao datum svoje akcije u sisačkoj Željezari, što je pitanje
slobode odabira onih koji su se biranja datuma svojedobno prihvatili, ali je
dobro znati kako organizirano darivanje krvi u nas ipak ima osjetno dužu
povijest. U doba kada su humane vrijednosti u našem društvu rapidno izgubile na
cijeni, štoviše kada se javno promovira stav da čovjek može biti čovjeku samo
vuk i ništa drugo, što u koheziji društva (kako već duže vrijeme jasno vidimo) ne
može ostati bez ozbiljnih posljedica – dajmo šansu što većem broju pozitivnih
informacija. Ma kako nas sa svih strana uvjeravali u uzaludnost toga posla,
znam, uvijek je bilo i uvijek će biti osoba koje će primiti bolju poruku. „Trogolovci“,
jučerašnji, današnji i budući, neka vas bude što više.