MOTÖRHEAD I RIJEČKA MEDIJSKA GRMLJAVINA

04.01.2016.

Lemmy u Rijeci, pet godina poslije Colina

Autor: Velid Đekić

Sorry, Lemmy, nisi ti kriv. Znam da si ovih dana samo zamijenio ove, zemaljske koncertne podije onima gore, na oblacima, ne prekidajući priču. Htio sam napisati kako si se sada zaputio na najdužu, vječnu koncertnu turneju, ali to ne bi bilo posve točno – takvu si imao već na ovom svijetu. Bit će kako ti je cijeli život bio jedan velik nastup s gitarom u ruci i pojačalima iz kojih je grmjelo. Srećković si bio već ovdje, ono gore tek je dodatno poglavlje iste priče. Pobjednik ne mijenja gard bez golemog razloga, a odlazak s ovog svijeta u tvom slučaju nije takav razlog.

Paviljon Ri / Velid Đekić

A eto, tvoj me odlazak lagano naljutio. Kriv je Novi list. Nikad valjda neću naučiti ništa o razlozima zbog kojih ima novinara koji se ne potrude saznati važnije informacije o onome o čemu pišu. Razumijem ja da profesionalni život zna zagorčati vremenska stiska, da ima dana kada se ustanemo na lijevu nogu ili nam urednik iz nekih svojih razloga podigne tlak pa riječi u tekstu baš i ne teku kako bismo željeli, ali svejedno… Da ne dužim – Novi list je ovih dana opet objavio kako si stigao davne 1965. u Rijeku, kao član benda Rocking Vickers odradio svoje s pozornice kina Partizan (danas Teatro Fenice), pa otperjao na neke nove nastupe, u međuvremenu dobivši titulu prvog stranog (čitaj: britanskog) rock-benda koji je nastupio u Jugoslaviji (čitaj: u socijalističkom dijelu Europe). E moj Stari liste, koji gdjekad ne znaš što se događa u matičnom gradu, kako jučer, tako ni danas… Pa dokad će ta neistina kolati ovdašnjim medijskim prostorom, unatoč činjenici da sam je demantirao prije nekoliko godina, u međuvremenu je i plasirao opetovano, darujući Rijeci podatak koji priču o prvom stranom rock-bendu s ove strane željezne zavjese vremenski smješta cijelih pet godina prije? Pet godina je u pop-kulturi mnogo. Mislim, naravno, na nastup Colina Hicksa i Cabin Boysa također u kinu Partizan, ali 1960. godine. Postoje izvještaji s toga nastupa, svjedoci, fotografije… To je bitno poglavlje priče o riječkoj pop-kulturi i njenoj posebnoj važnosti, ništa manje nego u europskom kontekstu. I treba je gurati u prvi plan što više, a ne što manje.

Doduše, Lemmy, frende, i ti si tu zeru uprskao stvar. U autobiografiji oknjiženoj pod naslovom White Line Fiver iz 2004. ustvrdio si kako si s Vickersima, momčadi iz britanskog mjesta Blackpoola, bio prva strana rock-banda u nas. Vjerojatno je s autobiogafskih stranica istu neistinu posrkala vikipedija, šireći zabludu dalje. Tebi opraštam, ne znaš ti što se sve ovdje izdogađalo prije i poslije tebe, stalno si na putu i pobrkaju se stvari. I tko zna kakve si sve neinformirane šaptače imao, zahvaljujući kojima si postao dio izreke: ako su lagali mene, i ja lažem vas. Ali Novom listu ne opraštam. Ozbiljniji autori ne srču kavu s pladnja vikipedije bez provjere, zapravo s tog pladnja pogotovo. Ponekad mi se čini kako za novolistovsku autorsku ekipu zaludu pišem, nema vajde od mojih informativnih slatkiša što pod njihovim nosom podižu rejting gradu u kojemu se ta novina tiska. I taj me dojam ne prati prvi put. Knjigu s podatkom o Hicksu & kompaniji su u gradskoj gazeti nedvojbeno imali u ruci, ubravši iz nje datum o Lemmyjevu nastupu u Rijeci, što je omogućilo lak pronalazak davnašnjega novinskog izvještaja s koncerta i šušuru oko njega. Medijska braćo i sestre, ne pakirajte Lemmyju nešto što on ne može nositi na svojim leđima, jednostavno zato što mu nije suđeno.

A kako mu je bilo suđeno na riječkom nastupu, na istoj pozornici pet godina poslije Hicksa i njegovih Boysa?

Kino Partizan je ugostilo Vickerse 9. srpnja 1965. godine, a društvo se pojavilo pred publikom u sastavu: Harry Feeney (vokal), Ian Kilmister Lemmy (gitara), Stephen Morris (bas) i Cyril Shaw (bubnjevi). Policija je tim povodom poduzela posebne mjere predostrožnosti, danima je prije koncerta najavljivala kako će tom prigodom biti „angažiran veći broj organa Narodne milicije koji će u gledalištu odmah postupiti protiv svakog huliganskog izgreda“. Dečki iz mjesta Blackpool stigli su u Rijeku sklopu studentske razmjene i te su večeri održali dva nastupa, jedan u 18, drugi u 20.30 sati. O atmosferi u kojima su se odvijali podosta govori podatak kako je dan prije razbijen izlog kina i iz njega ukradene fotografije benda, a na dan koncerta policija pred dvoranom bila primorana razmicati brojnu mladež da bi autobus s glazbenicima mogao prići mjestu nastupa. Ipak, „organi“ nisu imali ozbiljnijeg posla. Citirajmo njihovu terminologiju: „palica nije bila u upotrebi“.

To ne znači da u gledalištu nije bilo situacija navodno dvojbenih sa stajališta javnog reda i ćudoređa. Svjedoči o tomu novinski izvještaj s koncerta, koji je zabilježio sljedeći primjer te vrste: „Dvije djevojke u parteru stale su trgati i parati odjeću s gornjeg dijela tijela kada je čupavac na pozornici počeo svlačiti košulju. Kad su došle do intimnijeg rublja, izbacili su ih iz dvorane.“   Bilo je scenske dinamike i u vezi s izrazom čupavac. Naime, društvo se na pozornici pojavilo s podužom kosom, prema svim „pravilima službe“. Za vrijeme nastupa, slijedeći tko zna nada definiranu dramaturgiju događaja, članovi grupe su u jednom trenutku posegnuli za vlastitom kosom i – odvojili je od glava. Na užas prisutnih, pokazalo se da dečki imaju perike. Uzvici neodobravanja i gromoglasni zvižduci publikuma koji se osjetio prevarenim (rockerski heroji s perikama?!),  brzo su utišani. Dečki su još jednom posegnuli prema glavama i – raspustili vlastite, samo privremeno pripitomljene frizure, koje su se pokazale kosom duže od perika. Dvorana je odahnula, to je već bilo nešto drugo, rockerska čast događaja bila je obranjena.

Spašavanja časti u vezi s frizurama Rocking Vickersa prihvatio se na pozornici i njihov (te godine unovačen) gitarist Lemmy, u tom trenutku ni ne sanjajući kako će 70-ih osnovati sastav Motörhead i s njim se zaputiti stazama što vode u Rock'n' Roll Hall of Fame. Je li skok Lemmyja & društva u more na kupalištu hotela Jadran tih dana bio dio kondicijskih priprema za taj put? Koliko mu je pomoglo (ili odmoglo?) što je za tog posjeta Jugoslaviji – nakon Rijeke, turneja socijalističkom državom je nastavljena, uključujući tri nastupa sredinom srpnja u Zagrebu, na Šalati – dobio s dečkima priliku razgovarati i s njenim čovjekom br. 1? U kasnijim intervjuima isticat će kako čuva fotografiju na kojoj se rukuje s Titom, spomenut će je i u filmskom dokumentarcu o svom liku i djelu što smo ga vidjeli prije dvije-tri godine u riječkom Art-kinu.

Sa stajališta riječkih početnih 60-ih, Lemmyjevi Rocking Vickersi su već nešto kasnija pripovijest. Ona signalizira kako je rock u Rijeci sredinom dekade već pomalo starosjedilac, što zna i publika, dobro upućena u tipične moduse ponašanja u situacijama te vrste.

Znaju li ono što trebaju znati ovih dana i lokalni medijski poslenici? Lemmy, prijatelju, prepustimo odgovor zajednički njima. Nadam se da ti gore nije dosadno, ima tu prilično moćna ekipa za nove koncertne grmljavine.

Tagovi: