Od njihove pojave prošlo je 70 godina. I čini se kao da ih nikad nije bilo. Mi smo ih se odrekli, proglašavajući ih nepotrebnim, dapače štetnim. Ništa nam pritom nije značilo što su ih skandinavske zemlje, primjerice, dolazile u nas proučavati. Očito vjerujući kako iskustva te vrste mogu iskoristiti za vlastiti razvoj.
Kada su i kako radnički savjeti ušli u ovdašnje živote?
Njihov formalni početak dogodio se 27. lipnja 1950., kada je Narodna skupština SFRJ prihvatila zakon kilometarskog naziva – Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim poduzećima. Prvi Radnički savjet u Rijeci osnovan je i prije toga Zakona, već u siječnju 1950. godine, u poduzeću Voplin.
Početak radničkog samoupravljanja
U toj je tvornici od 1947. postojao stručni savjet koji su činili tehnički rukovoditelji i rukovoditelji tvorničkih odjeljenja, usmjeren rješavanju stručnih upitnika što su se javljali u proizvodnji. On pojavom radničkog savjeta nije nestao, dapače, ta su dva tijela započela surađivati jer su im uspješnost proizvodnje i svih ostalih radnih sastavnica poduzeća bili zajednički ciljevi. U radnički savjet izabrani su i djelatnici iz proizvodnih i djelatnici iz administrativnih dijelova Voplina. Slijedeći primjer Voplina, koncem siječnja isto su učinili u Tvornici papira, tijekom veljače u Torpedu i Rafineriji nafte, potom u ostalim riječkim poduzećima. Članove se biralo tajnim glasanjem. U Voplinu je u radnički savjet izabrano 20 zaposlenih, u Tvornici papira 31, u Rafineriji 40. Bio je to početak radničkog samoupravljanja.
Prvi Radnički savjet u Rijeci osnovan je i prije toga Zakona, već u siječnju 1950. godine, u poduzeću Voplin
Evo kako je to doba opisao radnik Miroslav Radulović, prisjećajući se vremena prije nego što će postati prvi predsjednik prvog Radničkog savjeta Rafinerije:
„U proljeće 1950. godine drug Vlado Juričić, sekretar Gradskog komiteta Rijeke, sazvao je politički aktiv Rijeke. Bilo je pozvano i nekoliko nas iz Rafinerije. Na tom sam sastanku prvi put opširnije slušao o uvođenju radničkog samoupravljanja u tvornice, o perspektivama samoupravljanja, o političkom značenju te akcije. (…) Nakon toga sastanka u Rafineriji su počele pripreme za organiziranje prvog radničkog savjeta. Izvršili smo sve potrebne pripreme oko predlaganja kandidata. Naročito smo vodili računa da svako odjeljenje bude zastupljeno u radničkom savjetu. Izbori su provedeni u najboljem redu. Na biračkim mjestima, koja su bila ukrašena, bila je prava svečanost. Izabrali smo prvi radnički savjet.“
Pozitivna atmosfera među radnicima
Podosta o atmosferi što je vladala među radnicima govore tadašnje riječi rafinerca Materna Superine: „Sjećam se kako je nekada direktor kao diktator prolazio Rafinerijom. Napadao je i izbacivao radnike s posla. Radnici su radili kao robovi. Pred vratima su stajali drugi tražeći posla i koricu kruha. Danas se sve drukčije zbiva. Upravljanje se predaje radnicima koji su svjesni kakvi ih zadaci čekaju.“
Prva sjednica Radničkog savjeta Rafinerije održana je u prostoriji nazvanoj Crveni kutić (imali su je i u ostalim riječkim poduzećima), potom i sjednica Upravnog odbora Radničkog savjeta.
Djelatnici su se putem radničkih savjeta znali izboriti za svoja prava i ostalo što su smatrali važnim
„Nikada se to ne može zaboraviti“, kazao je Radulović. „Radnici mogu ravnopravno sjediti s direktorom i ostalim inženjerima i rukovodiocima i ravnopravno donositi odluke. Ne mogu a da ne spomenem ponašanje direktora Protića i ostalih rukovodilaca koji su samoupravljanje shvatili onako kako je bilo i zamišljeno. Oni su ravnopravno sa nama na onim prvi sjednicama raspravljali o svim bitnim problemima Rafinerije. Možete zamisliti kako su se članovi Radničkog savjeta osjećali kad im je direktor prezentirao plan Rafinerije i tražio pomoć da zajednički rješavamo te probleme. Prvi put su se donosile zajedničke odluke o proizvodnji, planovima, izvršenju plana. Sjednice Radničkog savjeta održavale su se mjesečno, dok se Upravni odbor sastajao češće, jednom ili više puta tjedno. Mislim da bi trebao napomenuti da smo tada sjednice Radničkog savjeta vodili dvojezično srpskohrvatski i talijanski. Za one koji nisu razumjeli naš jezik. Vodilo se računa da pripadnici talijanske manjine budu potpuno ravnopravni sa nama ostalima. Zbog toga su sastanci i nekad dugo trajali. Diskusije članova Radničkog savjeta bile su otvorene, iskrene. Nitko nikom nije zamjerao na diskusiji. Svi su se poštivali. Ton Radničkom savjetu i Upravnom odboru često su davali direktor Protić, Keliš, Tomassi, Grdadolnik i drugi, ali su i ostali aktivno sudjelovali u radu.“
Za članove Radničkog savjeta organiziran je 80-satni tečaj o samoupravljanju. Poslije Odluke Narodne skupštine 27. lipnja 1950. na Mlaki nije izabran novi radnički savjet, već mu je uloga promijenjena od savjetodavne, prema riječima zakona, u upravljačku.
Naknadna perspektiva kaže kako je to, međutim, bilo samo prema riječima zakona. Komunistička partija u praksi se nije odrekla kontrole društva, pa tako i djelovanja radničkih savjeta. Konačan je doseg samoupravljanja stoga u svakodnevnom životu ostao polovičan. Sve odluke o onomu što je za rad poduzeća bilo osobito važno imale su čitljiv partijski potpis.
Spomen-ploče
Unatoč tomu, djelovanje radničkih savjeta ne treba podcijeniti. Djelatnici su se putem njih uspješnije nego ikad u ovdašnjoj gospodarskoj povijesti znali izboriti za svoja prava i ostalo što su smatrali važnim. U Rafineriji su se npr. izborili za primjerenije zaštitne mjere u svakodnevnom radu, kao oblik preventive, pa je, zahvaljujući tomu, najvjerojatnije 1955., prihvaćen prvi pravilnik o higijensko-zaštitnim mjerama. Na njegovu važnost podsjeća činjenica da je raditi u takvom pogonu značilo biti izložen, pored ostalog, opasnostima od trovanja živom, olovom, benzinom i sumpornim dioksidom. Također su se izborili za prihvatljivije radne norme (i za to je pripremljen pravilnik), utjecali su na odluke o zapošljavanju, ujedno na odluke o plaćama (Radnički je savjet ovlast za to dobio 1952., tada je izrađen i prvi tzv. tarifni pravilnik). Raspravljali su o rezultatima poslovanja poduzeća, o utrošku materijala, odlučivali o pitanjima vezanim uz tzv. društveni standard, uključujući rješavanje stambenih potreba radnika, socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, prehranu u poduzeću, nadoknadu troškova prijevoza na posao i s posla etc.
Na mnogim su vanjskim zidovima riječkih poduzeća bile postavljene spomen-ploče koje su podsjećale prolaznike na tako važan događaj kao što je osnivanje pojedinačnih radničkih savjeta. One su 1990-ih najčešće netragom nestajale. Gutao ih je mrak jer su podsjećale na doba prije njih, u čemu su dijelile sudbinu antifašističkih spomenika, bome i pisane dokumentacije koja je potvrđivala kako je moguće i društvo drukčije od aktualnog. Još gore, kako je mogućnost njegova ostvarenja realna. Ideološki jezik kojim su spomen-ploče najčešće pisane nije im u tom procesu pomogao.
No, kako se povijest ne može promijeniti, pa se ni ono što se u njoj dogodilo ne može se ne dogoditi, što će reći kao je uvijek tu negdje, na ovaj ili onaj način, tako o jučerašnjem postojanju tih spomen-ploča danas govore mjesta-sjene na tim istim zidovima. To su pune praznine. Kao što su postavljene ploče govorile o svom jučerašnjem društvu, tako i mjesta nestanka, mjesta praznine, govore o svom društvu danas.
Podijeli na društvenim mrežama