Toliko već traje trakavica o njegovoj izgradnji, pa je jasno kako se na toj izgradnji baš i ne radi onoliko koliko se govori. Stalno iznova potpisivanja ugovora pred novinarskim kamerama, svečani talambasi oko izlazaka graditelja na teren, pa novi ugovori, pa novi izlasci, pa… Godine prolaze, a postrojenje opet – samo što nije. Zašto je tomu tako, pitanje je o kojemu ćete od vlasnika Rafinerije teško dobiti suvisao odgovor. Možda je problem u nama koji pitamo? Zato što znamo kako je Rafinerija u neka prethodna vremena, kada je sama odlučivala o svojoj sudbini, u mnogo kraćem razdoblju izgrađivala cijele pogone – najbolji je dokaz pogon na Urinju, pušten u rad šezdesetih – što će reći velike organizme s nizom postrojenja, a ne jedno postrojenje.
Zločesti vele da se informaciju o koking postrojenju periodično plasira samo kao medijsko mazanje očiju s potpisom stranih suvlasnika Rafinerije da bi se osnažilo pregovaračke adute u zategnutoj komunikaciji sa suvlasničkom hrvatskom stranom. Pored takvih upitnika, dobrim dijelom političke naravi, za koje odgovor očekujemo od onih u nas kojima je to dužnost, ima upitnika i drukčije prirode, a tiču se najavljenog širenja proizvodne palete Rafinerije.
Izgradnja koking postrojenja je u funkciji proizvodnje tzv. bijelih, visokovrijednih naftnih derivata (benzina itd.), a na naftni koks bi se odnosilo 25 posto njegove proizvodnje. Postrojenju valja dodati luku za otpremu koksa i za njega izgrađeno skladište. To se u javnosti doživljava kao potpuna novost u radu riječkoga naftaškog pogona.
No, istina je drukčija, koks je u proizvodnom programu riječke Rafinerije već viđena priča. Dapače, koks je bio redovna sastavnica njezine proizvodne palete od samih početaka riječke Rafinerije, u doba kada je ona djelovala na Mlaki, što je potrajalo silnim godinama.
I tu je koks bio jedan od nusproizvoda preradbenog procesa, tada osmišljenog ponajprije za dobivanje rasvjetnog petroleja, potom industrijskih i motornih ulja, parafina, benzina i slične naftaške robe. Nije riječka Rafinerija u tomu bila iznimka, ona se tom proizvodnom logikom samo uklapala u logiku funkcioniranja istovrsnih pogona u raznim dijelovima svijeta.
Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je zaviriti u godišnje izvještaje o Rafinerijinu radu, što se čuvaju kao vrijedno arhivsko gradivo od prvog radnog dana pogona. Pored navođenja podataka o godišnjoj proizvodnji petroleja, benzina, parafina, mazivih ulja i ostalih proizvoda, izrijekom se spominje naftni koks. On se proizvodio tragom činjenice da su isprva u pogonu, osim postrojenja za destilaciju nafte, glavnog dijela pogona, usporedno izgrađene 24 koksne retorte namijenjene preradi destilacijskih ostataka u petrolejski koks. Postupak koksiranja u jednoj retorti tada je trajao do sedam dana, a iz svakog punjenja retorti dobivalo se oko dvije tone koksa.
Što piše u Rafinerijinim izvještajima od 1880-ih naovamo, koliko se koksa u Rijeci proizvodilo?
Godišnji izvještaji tijekom razdoblja od 1885. do 1895. imaju zajedničku rubriku za naftni koks i bitumen, a u njoj je zabilježeno kako je 1885. godine proizvedeno tisuću tona, 1888. gotovo dvije tisuće tona, 1893. godine 1.300 tona tih dvaju proizvoda. Koliko je čega, teško je kazati, podaci su zbirni. Od sljedeće godine naftni se koks u izvještajima vodi zajedno s jednim drugim proizvodom, plinskim uljem, a takav će način vođenja podataka potrajati sve do Prvog svjetskog rata. Primjerice, 1906. godine proizvedeno je 8.900 tona, 1909. godine 10.000 tona, a 1911. gotovo 16 tisuća tona tih dvaju proizvoda. Od početka dvadesetih do sredine tridesetih koks se vodi kao zasebna proizvodna stavka, pa tako saznajemo kako je 1926. godine proizvedeno gotovo 700 tona, a 1930. godine gotovo dvije tisuće tona naftnog koksa. Tehnološke promjene u drugoj polovici tridesetih smanjuju taj tip proizvodnje, svodeći brojke na 200-300 tona godišnje. One će kao izvještajna stavka nestati završetkom Drugog svjetskog rata, očigledno zbog tehnoloških, posljedično i proizvodnih promjena u funkcioniranju pogona.
Naftni koks u riječkoj Rafineriji, dakle, pojavljivao se kao nusproizvod u kontinuitetu dugom čak šezdesetak godina. Nevjerne Tome mogu se u to uvjeriti i pogledom na fotografije sajamskih nastupa Rafinerije krajem 19. stoljeća, organiziranih u gradu na Rječini, također u Budimpešti, Parizu, Trstu i drugim europskim sajamskim gradovima, na kojima se vide izložene kocke na Mlaki dobivenoga koksa.
Bude li se urinjsko koking postrojenje, hajdemo biti optimisti, jednom uistinu izgradilo i pokrenulo, Rafinerijini izvještaji o godišnjoj proizvodnji uskoro će se rubrikom o proizvodnji koksa samo nadovezati na one jučerašnje, stapajući se s njima u trajnu cjelinu.
Bude li tkogod nakon čitanja ovdje iznesenih podataka pripomenuo kako se koks u Rijeci nije proizvodio samo u naftaškom pogonu, nego i u pogonu susjedne komunalne plinare, što znači na lokaciji današnjeg Energa, u pravu je. Koksa je u riječkim životima bilo mnogo više nego što to izgleda površnom oku, čak ostavimo li potpuno po strani epizodu s bakarskom koksarom.
Ulazi li povijest u naše živote isključivo kao jučerašnja priča, kao podsjetnik na nešto što je bilo i u nepovrat prošlo? Poglavlje o proizvodnji koksa u Rijeci potvrđuje kako se povijest često i prečesto nekom svojom logikom zna protegnuti usporedno s nama, pa i ispred nas, dočekujući nas u budućnosti.
Podijeli na društvenim mrežama