Bio sam nedugo prije ove virusne frtutme u HKD-u, u velikoj dvorani za koncertne i slične događaje, i ne bijaše mi to prvi put. Teško mi je reći kada sam u prvi put u nju zakoračio, memorija pred takvim upitnicima nije uvijek saveznik. Je li to bilo zbog neke od riječkih izvedbi opere Ero s onoga svijeta, u organizaciji Muzičke omladine sredinom sedamdesetih, čega se sjećam? Ili je na djelu bio ipak neki drugi povod?

Jesam li u toj dvorani pogledao kakav film? Jer u njoj se prikazivalo i filmove, i to ne povremeno, od prilike do prilike, kako već organizatorski naleti, nego trajno, kontinuirano, tragom podatka da je HKD funkcionirao i kao redovna gradska kinodvorana? Za to prvo nisam siguran, ali za drugo apsolutno jesam. Nisam. Mislim reći, nisam u HKD-u pogledao niti jedan film u doba kada je to zdanje koristilo veliku dvoranu za redovne filmske projekcije. To je poglavlje HKD-ove priče završilo prije nego što sam kao gledatelj, recimo to tako, samostalno stupio na ovdašnju kinematografsku scenu, a ono prije, u dječjem razdoblju, neka se ne računa, jer ipak je to malčice drukčija pripovijest.

Novi filmski prostor

Kino Neboder. Tako se nazivala kinodvorana što je bila trajno otvorenih vrata u zgradi Hrvatskoga kulturnog doma na sušačkoj stani grada. Tajnu naziva nije teško dokučiti, sušački je neboder gradski toponim udomaćen u svakom riječkom uhu.

Multifunkcionalnu dvoranu HKD-a počelo se koristiti kao kino Neboder koncem 1955. godine. Cijelo zdanje je nedugo prije toga prestalo nositi ime Dom Vladimira Nazora i u trenutku vlastite kinematografske inicijacije nije bila jedina novost za gradske filmoljupce. Rujna 1955. iznova je vrata otvorio kinematograf Viševica, nakon  obnove koja mu je donijela tehnički korak nabolje nabavom još jednoga, drugog projektora.

Prva predstava u dvorani Neboder održana je 4. studenog 1955. godine. Nova uzdanica gradske kinematografije krenula je u život prikazujući slovenski film Trenuci odluke. Izboru je teško prigovoriti, Trenuci odluke stigli su ovjenčani priznanjima Filmskog festivala u Puli, prvom nagradom za režiju i nagradom za najbolju mušku ulogu.

Multifunkcionalnu dvoranu HKD-a počelo se koristiti kao kino Neboder koncem 1955. godine. Cijelo zdanje je nedugo prije toga prestalo nositi ime Dom Vladimira Nazora

Inauguracija novog filmskog prostora začinjena je i svečanom premijerom, mada ne slovenskog filma. Pored njega, iste s večeri prikazao kratkometražni rad Legenda s mora, snimljen u Rijeci, a najave su ga opisale kao prvi jugoslavenski kratkometražni „muzičko-baletni“ film, ma što to značilo. Film je trajao pola sata, a sniman je na pozornici pionirskog kazališta u Neboderu, pa je u neku ruku bilo logično premijerno ga prikazati na mjestu nastanka, točnije na istoj pozornici. Svečanoj premijeri Legende s mora bili su prisutni protagonisti filma, baletni umjetnici Olivija Andrović, Majda Humski i Dragutin Boldvin. Režiser filma bio je Krsto Petanjek, glazba je bilo djelo Vladimira Molda, glazbenim izvođačima dirigirao Boris Papandopulo, a scenografiju i kostime potpisali su Doriana Sokolića i Ružica Nenadović-Sokolić,

Gužva pred blagajnom

Nakon što je na takav način postala sastavnicom redovnoga gradskog kinematografskog života, dvorana Neboder dijelila je s njim i dobro i loše. Predstave u njoj postale su privlačne velikom dijelu riječkih gledatelja, čak u tolikoj mjeri da je kupovina ulaznica znala postati dojmljivom avanturom. O čemu je riječ saznajemo iz Novog lista iz listopada 1956. godine, zahvaljujući članku Gužva pred blagajnom.

„Mnogo je nas čekalo nedavno pred kinom ‘Neboder’ sa željom da kupimo ulaznicu za film ‘Tarzan brani džunglu’. Bilo je i onih koji su tu čekali već od jedan sat poslije podne. Blagajna je trebala početi sa radom u dva sata, ali je na nesreću čistačica odnijela sve ključeve, pa je i drugarica iz blagajne morala s nama strpljivo da čeka. Čistačica je donijela ključeve tek nešto oko tri sata, a prva predstava je bila u četiri. Sve je bilo u redu dok nisu otvorena velika vrata blagajne, a onda je, do sada mirna i strpljiva masa ljudi pomahnitala. Masa se uskomešala, a tada se uz prasak slomilo veliko staklo na vratima. Poneko dijete je zajauknulo, a starije žene su korile. Često se ovdje kori omladina. Dakako! Ona je pošla primjerom ponekoga starijeg. Tako je i ovdje bilo. Naročito se istakao jedan čovjek srednjih godina koji je došao na ideju da skine kaput, kravatu i košulju, a onda je ostavši u majici ‘atletskom’ snagom navalio prema cilju. Ohrabrivao je i susjede da se malo ‘okrenu’.“

Tko nakon takvih iskustava nije izgubio volju za ulaznicama Nebodera, došao je na svoje pogotovo sljedeće godine. U Neboderu, naime, nije sve ostalo na početnim tehničkim okolnostima.

Predstave u njoj postale su privlačne velikom dijelu riječkih gledatelja, čak u tolikoj mjeri da je kupovina ulaznica znala postati dojmljivom avanturom

Dvorana je u tomu slijedila najbliže okruženje, moglo bi se reći kako je zapravo bila dio tadašnjega riječkog trenda, pogotovo imajući na umu sve veći broj pristiglih filmova snimljenih u sinemaskop tehnici. Zbog njih je 1957. u kinu Partizan postavljen ekran dug 11 i visok 4,5 metra, sašiven u riječkoj Tapetarskoj zadruzi. Tvornica Iskra tomu se pridružila isporukom 13 zvučnika raspoređenih po dvorani. Kino Beograd je iste godine postalo druga gradska dvorana za prikazivanje sinemaskopskih filmova. To su omogućila dva nova projektora tipa Iskra MP-21 (kakvima je već bilo opremljeno kino Partizan) koja mogu prikazivati filmove ujedno snimljene vistavision, totalskop, dialskop i widescreen tehnikama. Tomu valja dodati postavljanje većeg platna, dužine 8,5 metara i zahvate vezane uz obnovu dvorane. Dobra iskustva s projektorima Beograda i Partizana potaknula su širenje Iskrinih uređaja u gradu pa je projektor istog tipa 1958. dobilo zametsko kino Sloga (radilo je u današnjoj Ulici braće Monjac). Isto se, tijekom studenoga, dogodilo kinu Neboder, uz dobiveno veliko platno, što je omogućilo sliku širine deset metara.

Kada je riječki ilustrator Guglielmo Stipanov, poznat kao Vili, započeo 1966. izrađivati velike reklamne panoe za kino Partizan, što je bilo vrlo zapaženo, pa se zbog dobre reakcije javnosti nastavilo sve do 1990-ih, očekivalo se kako neće ostati samo na radu za potrebe te dvorane. Već sljedeće, 1967. godine, krenule su najave kako će se izrađivanja reklamnih panoa prihvatiti također za kino Neboder, ali priča nije stigla dalje od toga. Možda je ključ zagonetke bio u činjenici kako je Stipanov tih godina imao pune ruke posla, pored ostaloga crtajući plakate za distributersku kuću Morava-film.

Promjena 1971. godine

Dokad je radila kinodvorana Neboder? Sve je funkcioniralo u skladu sa standardnim očekivanjima gradskih filmofila do 1971. godine, a onda je na vrata pokucala promjena u obliku odluke da njezin prostor privremeno koristi Narodno kazalište Ivan Zajc, koje je krenulo u temeljitu obnovu svoga baroknog zdanja uz Mrtvi kanal. Zadnja predstava redovnoga filmskog programa u kinodvorani Neboder odigrana je 9. listopada 1971. godine. Prikazan je film Kapetan Nemo i podvodni grad. Nakon njega dvorana je, sa stajališta redovnih filmskih projekcija, potonula dublje od podvodnog grada. Privremenost se kao pojam strahovito rastegnula, sve zbog stalno iznova produžavane rekonstrukcije kazališne zgrade, što je potrajalo čak do 1981., pa je Neboder u neku ruku postao matični objekt Kazališta. Posljedično, bila je to vrlo loša vijest za manje-više sve ostale programe u Neboderu, a ponajviše za filmske.

Zadnja predstava redovnoga filmskog programa u kinodvorani Neboder odigrana je 9. listopada 1971. godine. Prikazan je film Kapetan Nemo i podvodni grad. Nakon njega dvorana je, sa stajališta redovnih filmskih projekcija, potonula dublje od podvodnog grada

Projekcija je u njemu bilo i poslije toga, ali nikad više u sklopu redovnog programa redovne kinodvorane. Čak usprkos tomu što se Kazalište uspjelo vratiti u vlastito zdanje. Filmovi se u Neboderu otad pojavljuju sporadično, kada se ukaže kakva posebna prigoda, stiješnjena u prostoru između raznih nefilmskih programa, što ne demantira ni podatak kako sve gdjekad ima oblik malih tematskih filmskih festivala. Za ilustraciju rečenoga, u njemu je za Dan žena 1988. prikazan domaći film Posljednji skretničar uzanog kolosijeka, uz razgovor s redateljicom Vesnom Ljubić.

S druge strane, dvorana Neboder ne bi se trebala preglasno žaliti jer je moglo završiti i gore. Pokazalo je to osobnim primjerom zametsko kino Sloga, koje nakon prikazivanja filma Kamelot 28. siječnja 1973. godine zauvijek zatvorilo vrata. Hm, kad već nisam uspio sjesti u kinodvoranu Neboder tijekom njezine redovne kinematografske faze, u osobnoj je biografiji zgodno znati kako mi barem Sloga nije posve izmakla iz gledateljskih ruku. U Slozi sam 1971. uspio pogledati Most, tako napet domaći partizanski film da mi je kao dječarcu na izlasku iz dvorane srce od uzbuđenja htjelo iskočiti iz grudi. Bit će da sam htio osobno utrčati na filmsko platno, postaviti pod most diverzantski dinamit i žurno pripaliti fitilj. Dušmani, nećete se prevesti njime!

Da, memorija čuva fragmente jučerašnjice, ne pitajući se o kriterijima izbora. Možda je i bolje tako.

Skip to content