Paviljon Ri / Velid Đekić

Tako, ili nekako slično, čitam na internetskim razgovaraonicama
o nestanku riječkoga Starog grada, s autorskim potpisima ili bez njih. Ima ih
koji su optužbama izravni, i onih koji su uvijeni, ali nije teško dokučiti otkud
im vjetar puše. Ma koje sve smjerove pokazivala ruža vjetrova na riječkom
području, oni imaju neku svoju, na kojoj je čitljiv uvijek isti, samo jedan
smjer.

Istina je da riječkoga Starog
grada danas manje-više nema, da se pretvorio u grad duh. Produži li se s Korza ispod
Gradskog tornja i zaputi među obližnje novogradnje, svakih nekoliko metara
odnekud se u lice unosi prizor koji podsjeća na nekadašnje stanare toga
prostora. Negdje je to sačuvan kameni luk ulaza u nekad postojeću zgradu,
negdje prozor kroz koji se već odavno nitko ne naginje da bi zalio cvijeće,
negdje natpis s imenom nestale uličice… Svako malo prolaznik bi se zakleo da je
od Starog grada vidio nešto, a to mu nešto već sljedeći tren nestalo pred
očima. Gledaju za njim i drugi, pa ne vide ništa. Zaključuju: mora da mu se
pričinilo.

Zašto se riječki Stari grad ponaša poput duha? Kako je došao
u to čudno stanje? Tko ga je potjerao u onostranu, postojećo-nepostojeću
dimenziju?

Eto, ima ih koji odgovaraju: za sve su krive komunjare. No,
zavirivanje u izvore iz vremena kada se krojila sudbina Staroga grada rastjeruje
nad njega tako dopuhavanu maglu i kaže da se o glavi toga dijela Rijeke
započelo raditi još u doba kada komunjara nije bilo ni na vidiku. Dominantni
objekti u tkivu Staroga grada, kule Sokol, Lešnjak, Kirin i Slogin, s njima
bedemi i barutana, također feudalni kaštel, nestali su već u doba
Austro-Ugarske. Je li to bilo dobro ili ne, ne ulazim u raspravu. Ali zato mudro
zaključujem da je car Franjo, ili tkogod od njegovih, otac i majka svih
kasnijih riječkih komunjara.

Fotografija iz arhive Konzervatorskog odjela Rijeka

Uklanjanje
građevina našlo se potom na stolu gradske vlasti između dva svjetska rata, one
koja je sugrađane pozdravljala rimskim pozdravom. Razlog uklanjanju nije puke prostorne
naravi, nego činjenica da je Stari grad dobrim dijelom podizalo i u njemu
živjelo materijalno skromnije stanovništvo, zbog čega su podjednako skromne i
njegove graditeljske kvalitete. Zbog podzemnih voda, veći dio zgrada podignut je
na plitkim temeljima, a zidovi su građeni od samo djelomično obrađena kamena,
uz lomljeni materijal za popunjavanje praznina. Doda li se tomu kako je glavnina
kuća nastala nadograđivanjima i pregrađivanjima prethodnih, starijih gradnji,
čime se dobivao kat po kat, eto slike o upitnoj čvrstoći brojnih objekata u
riječkoj jezgri. Vrijeme je tomu dodalo trošnost i slabo održavanje, pa je
takvo stanje povuklo za rukav međuratnu vlast da se odluči na sventramento, tj. sanacijsko čišćenje. Tada
je izrađeno nekoliko planskih regulacija koje su predvidjele potpuno novu,
blokovsku izgradnju na području Staroga grada, zbog čega se krenulo rušenjem
niza građevina. Što zaključiti nego: talijanski su fašisti takvim odnosom
pokazali da su ništa drugo do zakrabuljene jugoslavenske komunjare. Otkud im samo
nevjerojatna sposobnost da uče od onih koji su došli poslije njih?

Fotografija iz arhive Konzervatorskog odjela RijekaOstvarenje
glavnog dijela plana odstranjenja bolesnog urbanog tkiva u riječkom središtu
zapalo je sljedeću, poratnu vlast. Ako je vjerovati današnjim odapinjačima
strelica na nju, ona je zbog toga bila sretna. Valjda i zato što su se
postojećim slabostima zgrada pridružila oštećenja od ratnih bombardiranja. Na mnogim
mjestima to i nisu bila oštećenja, pod bombama su nestale cijele zgrade. No, prokleti
onodobni novinski izvori donose na stol neke čudne informacije koje nepotrebno
stvaraju zbrku.

„Iz
starih ruševnih kuća riječkoga Starog grada već su se preselile devedeset dvije
obitelji u adaptirane stanove u Ulici Verdi, Grohovčevoj, Kržanićevoj na
Pehlinu, Autoputu i drugdje. U maju prošle godine Komisija Narodnog odbora
grada detaljno je pregledala svaki pojedini stan u starom gradu. Nakon pregleda
i ocjena prišlo se izradi plana o rušenju starih i potrošnih kuća. Zgrade su
bile podijeljene prema svom stanju u četiri grupe. Prva grupa brojila je 26
kuća koje je trebalo najhitnije ukloniti. U drugu grupu bilo je obuhvaćeno 78
kuća koje su bile predviđene za rušenje odmah nakon prve grupe. Treća grupa (68
kuća) i četvrta (29 kuća) zahtijevale su najhitnije popravke. Dosad je srušeno
30 zgrada i izvršeni su popravci na onima koje su još sposobne za stanovanje.“
(Iz Staroga grada već su iselile 92 obitelji,
Novi list, 18. ožujka 1955.)

„Jučer
u jutro počeo se sanirati dio Starog grada. Iz zgrade u Supilovoj br. 4, o
čijem stanju je naš list pisao u svom broju od 11. marta, iseljeno je 12
stanara. Radnici su odmah pristupili rušenju ove zgrade, kao i zgrade br. 3 u
ulici Šime Kozičića, u kojoj se nalazio jedan stanar. Ovim poslom uklanja se
jedna stalna opasnost za živote ljudi, koji su stanovali u ovim ruševnim
zgradama. Prilikom iseljenja stanara organi vlasti naišli su na znatne
poteškoće. Porodice koje su se bespravno uselile u ove zgrade pružile su takav
otpor da je bila potrebna intervencija organa Narodne milicije. Naime, u zgradi
br. 4 Supilove ulice od 12 stanara samo jedan je imao redovni dekret, s pravom
stanovanja. Svi ostali su se bespravno uselili u zgradu i za njih je osiguran
nužan smještaj u Pinturićima.“ (Počela
selidba iz ruševnih kuća u Starom gradu
, Novi list, 14. ožujka 1961.)

„U
Starom gradu svakog trenutka može se dogoditi nesreća, jer je 14 zgrada u
takvom stanju da se stručnjaci pitaju kako te zgrade uopće stoje, po kojim zakonima
statike još nije došlo do njihova rušenja. Pokušalo ih se privremeno pojačati,
ali svejedno im više nema pomoći. Stambena i općinska inspekcija proglasile su
da te zgrade nisu za stanovanje. Iako je tako, u tim zgradama stanuju 43
stanara sa stanarskim pravom i 6 ilegalnih stanara; ukupno 162 osobe stanuju u
ugroženim kućama. Nesreća ne prijeti samo stanarima, već svima onima koji
prolaze pored tih zgrada u Ulici De Reno (broj 2, 4, 6), u Tkalačkoj ulici
(broj 4), Marka Marulića (17, 24. 32), Sokol kula (12), Šišmiš (3)…. Evo kako
im se pronalaze drugi stanovi: stanari koji iz starijeg dijela grada žele da se
presele u novije stanove bolje kvalitete plaćaju razliku između starog i novog
stana, a stanari iz ugroženih stanova bit će preseljeni u te starije stanove.
Nadoknada koja se plaća za zamjenu stanova ide u fond za zamjenu dotrajalih
stanova i zgrada. U posljednje dvije godine iseljeno je 300 obitelji i svima su
osigurani bilo stanovi, bilo nužni smještaj… (Svakog trenutka u Starom gradu može se dogoditi katastrofa, Novi
list, 8. ožujka 1969.)

Fotografija iz arhive Konzervatorskog odjela Rijeka„Da
li se još netko nalazi pod kamenjem, opekama i gredama starih zgrada koje su se
srušile u subotu, oko 12 sati u Voltinoj ulici? Pitanje koje muči organe
Međuopćinske službe javne sigurnosti i istražnog suca vjerojatno će naći svoj
odgovor tek danas, kad će se ukloniti i posljednji ostaci kuća br. 12, 14 i 16
u zakrčenoj uličici. Dok smo bili na mjestu nezgode, čuli smo nekoliko upravo
nevjerojatnih izjava od, pretpostavljamo, okolnih stanara: Pod kamenjem se
nalazi četvero mrtvih… ili – za vrijeme rušenja na kritičnom se mjestu nalazila
jedna djevojčica… bila su dva dječaka! Uglavnom, definitivno se ništa ne zna.
Tačno se ne zna koji su uzroci rušenja takorekuć čitavog stambenog bloka.
Radnici ‘Ceste’, samostalne komunalne ustanove, počeli su rušiti 3-katnu i 13
metara visoku zgradu br. 16 ni ne sluteći da će se uskoro naći na njezinom
podnožju. Razbijajući potkrovlje i oslobađajući grede odjednom su osjetili
podrhtavanje kuće. Tren iza toga njih četvoro – Marijan, Božo i Tomo Bukvić, te
Josip Sterčević – poletjeli su u dimu prašine, uz lomljavu kamenja i greda
prema dnu. Upravo je nevjerojatno da se tim ljudima nije ništa dogodilo…
Ustručavajući se reći kako je došlo do nezgode, radnici su pogledom pokazivali
na kuće, koje su bile u očajnom stanju i samo je pitanje dana bilo kada će se
one same sravnit sa zemljom. (Srušile se
tri zgrade u Starom gradu
, Novi list, 18. ožujka 1968.) 

Članci
takve intonacije nižu se iz godine u godinu. Za papir je lako, stvarna glava je
tu u torbi. Na priloženoj fotografiji s unakrsno postavljenim daskama i grupom
začuđenih ljudi dobivamo uvid u situaciju s kraja 1963., kada se, ničim
izazvan, srušio dio kuće na Trgu Matije Vlačića. Bilo je rano jutro, nečija
mačka je upornim mijaukanjem probudila stanare zgrade i netom nakon što su oni,
razljućeni mijaukanjem, napustili sobu, taj se dio kuće urušio. Samo je maca,
heroj dana, bila zaslužna što nitko nije stradao. Zabilježeni su i trenuci kada
je zidove zgrada znala srušiti – bura. Kao da se u Starom gradu tada već živjelo
u kartonskim kutijama, a ne u objektima načinjenim zidarskom rukom. Zaključak?
Ti su zidari morali biti dio radničkoga, komunjarskog pokreta: ugradili su u
zgrade čip za kratko trajanje, sve da bi svojim kasnijim komunjarskim pajdašima
servirali na pladnju izgovor za  rušenje. 

Nažalost,
utrka s vremenom bila je u riječkima 50-im i 60-im već izgubljena. Stari grad
nestajao je pred očima Riječana dio po dio, negdje iznenadnim i opasnim urušavanjem
vlastitog tkiva, negdje svjesnim rušenjem da bi se izbjeglo to prvo. Je li u
sigurnosnom rušenju znalo biti i odviše revnosne preventive, dakako, upitnik je
za naivnije glave. O tomu uvjerljivo svjedoči slučaj jednog od tadašnjih
gradskih planera, koji se proslavio mišlju: „Se ćemo to zrušit!“ Govoriti se
može o mnogo čemu, iz svih rakursa, pa i o tomu, ali s dodanim zrnom
(objektivne) soli. Osobne sklonosti ove ili one vrste, unatoč trudu svojih zagovaratelja,
teško mogu postati smokvin list za „vrtnju“ jednodimenzionalnih, crno-bijelih
filmova u vezi s bilo čim, pa tako i u vezi s riječkim Starim gradom. Gospodo,
molim Vas, pa danas čak i komunjare znaju za šifru 3D… 

Oznake

Kalendar događanja

  • 25.02. – 01.03.
  • (18:00)

Humanitarna izložba “Umjetnički impulsi otpora nasilju”

U Galeiji SKC tijekom petodnevne izložbe prikupljat će se donacije za Centar za nenasilje i ljudska prava - SOS Rijeka koji pruža pomoć žrtvama svih oblika nasilja...

Detaljnije

Izložba
  • 25.02. – 26.03.
  • (19:00)

Izložba “Crvena škola” Dubravke Ugrešić

U Galeriji Filodrammatica do 26. ožujka 2021. godine bit će postavljena izložba vizualnih radova proslavljene hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić...

Detaljnije

Predstava
  • 26.02.
  • (18:30)

Obnova riječkog baroknog spektakla “Julije Cezar u Egiptu – iznova”

Povratkom „Julija Cezara“ na opernu se pozornicu „Zajca“  vraća i počasna članica riječke Opere Diana Haller u naslovnoj ulozi...

Detaljnije

Projekcija
  • 25.02.
  • (16:30)

Filmske mutacije: Gostovanje alžirskog redatelja Tariqa Teguije

Fesatival filmske mutacije otvara projekcija filma "Revolucija Zanj" (2013) ovogodišnjeg gosta festivala alžirskog redatelja i scenarista Tariqa Teguije...

Detaljnije

Vodstvo izložbom
  • 27.02.
  • (11:30)

Stručno vodstvo izložbom nogometnih memorabilija „Ovo je Rijeka“

Izloženi predmeti dio su privatnih kolekcija navijača Zvonimira Krpana i Mišela Budimilića, pa posjetitelje očekuju razni dresovi, zastavice, medalje, pehari, lopte, fotografije i dr. HNK-a Rijeka...

Detaljnije

Koncert
  • 04.02.
  • (20:00)

Prošireno kino – “Colonello Futurista”

Pedesetominutna izvedba uživo intermedijski je triptih - glazbeni koncert, teatarsko uprizorenje i filmska projekcija u jednom inspirirano taljanskim futurističkim pokretom...

Detaljnije