Kako je Marshall stigao na Balkan

Gitarist Henrica Sergio Banov

Dosad poznate informacije vele kako debitantske treme nije
morao imati, jer je u međuvremenu postao stalnom popudbinom svjetskih glazbenih
imena. Nakon što je 1962. osnovana tvrtka Marshall Amplification i u drugoj
polovici 60-ih postala ime koje se traži, na njena vrata počeli su kucati
klijenti poput Peta Townshenda, Erica Claptona, Keitha Richardsa i slični.   

U domaćim rockerskim rukama tada više ne caruju gitare
i pojačala home made porijekla, s autorskim potpisima lokalnih entuzijasta.
Prijelomna je godina u tomu bila 1965, kada je
državna granica sa Zapadom postala poroznija – u riječkom slučaju to se
ponajprije odnosi na granicu s Italijom, što je tršćanske prodavaonice glazbala
učinilo gotovo domaćim – pa su lokalni meštri rabljenih magneta i premotavanih
žica izgubili tržište. U Rijeku tada stižu prva tvornička pojačala, i to
talijanska marka Meazzi i njemački Binson, također njemački zvučni mikseri
Dynacord.

Prvi
Marshalli? Stići će potkraj 1967. godine, zahvaljujući prekogranično agilnim
momcima iz benda Henric III. Bila je to ona ista godina kada je zapravo i počeo
uspon Marshallove tvornice u punom smislu riječi, povelikim dijelom
zahvaljujući Jimiju Hendrixu, koji je posjetio izložbeni prostor Marshalla i
kupio čak četiri kompleta scenskih uređaja. “On
je bio naš najveći veleposlanik, bez sumnje,” govorio je Jim Marshall. Opremu su
Henrici platili tri milijuna dinara, u to doba astronomskim iznosom, ali su s
njom u rukama mogli ponosno ustvrditi kako su najbolje naoružan električarski
bend u gradu. Pa i ne samo njemu. To su najvjerojatnije prva Marshall pojačala
u tadašnjoj državi.

Henrici u Neboderu 1968

Zašto
su se Henrici opredijelili baš za pojačala Marshall? I kako su došli do njih?

Odgovor
na pitanje zašto baš Marshalli lak je: ako su s tim pojačalima nastupali njihovi
veliki uzori Rolling Stonesi, moraju i Henrici. Pitanje o podrijetlu opreme
odvodi u jesen 1965, kada Kompanjet prvi put stiže u London, u nakani da kupi
Vox pojačala. Isti scenarij će se potom ponavljati dva puta godišnje. U jesen
1966. vlakom s njime stiže i Banov, a dečki se vraćaju kući s modelima
Foundation (bas pojačalo) i AC 30 (gitarsko pojačalo). Godinu potom eto ih
iznova u britanskoj prijestolnici, s
još jednim riječkim gitaristom, Mirkom Sertićem, u čijem su kombi vozilu
putovali do cilja 52 sata. Već iskusan poznavatelj i pojačala i Londona,
Kompanjet se pokazao vještim kupcem. Umjesto u prodavaonicu, zaputio se s
Banovom ravno na vrata proizvođača. Za razliku od Voxa, po kojeg su odlazili u
londonsko predgrađe, sada hitaju u gradsko središte, u tvornicu opreme koju je
Jim Marshall otvorio 800 metara od Picadillyja. Igrom slučaja, tu susreću
njegova ključnog poslovnog partnera, distributera Rosse-Morrisa, s kojim
zapodijevaju razgovor. Rezultat? Nakon isprobavanja viđenog, a toga nije bilo
malo, kupuje se oprema za cijeli bend, u pola maloprodajne cijene.

U
povratku je uslijedila avantura na graničnim prijelazima, posebno na ulazu u
Francusku, čiji su carinici umislili kako je riječ o švercerima skupih tehnikalija
u njihovu zemlju, pa je cijeli teret smješten na vlak i poslan – u Milano.
Slijedili su novi „razgovori ugodni“ s jugoslavenskom carinskom službom… Ipak,
kad se na pozornici Doma na Mlaki krajem 1967. dogodila premijera novog,
Marshallima podržanog zvuka grupe, s pogledom na podjednako nove Shure
mikrofone, nisu postojale granične teškoće koje u glavama mladih glazbenika ne
bi izgledale minorno.

Ljeto
1968. donijelo je serijal nastupa u organizaciji Kvarner-expressa na brodu Ivan Cankar, koji je od 1. lipnja bio zadužen
za jednodnevne sezonske izlete četvrtkom iz Rijeke za Rab. Ponosni na svoje
Marshalle, dečki pamte brodski
susret s članovima beogradskih Silueta i njihove zavidne poglede prema opremi
Henrica. Osjećaj Riječana u tim trenucima? Što bi rekli Dalmatinci: „Tko to
more platit?!“

Tako
se s Jimom Marshallom započela družiti prva generacija riječkog rocka, ona iz
60-ih. Druga generacija, ona iz 80-ih, upamtila je dotičnog gospodina, pored
ostalog, po izjavi s koncerta grupe Zabranjeno pušenje u Dvorani mladosti 1984.
godine. „Crk’o Marshall!“ izjavio je pred 4-5 tisuća posjetitelja dr. Nele
Karajlić, u stanki za nastupa, zagledavajući se čas u opremu, čas u publiku, možda
i u prisutne „organe sigurnosti“. A, nije bilo tajna, pored Marshalla na
pozornici, negdje u zraku postojao je još jedan s tim imenom, štoviše jedan
jedini, i na njegov su spomen „organi sigurnosti“ bili posebno osjetljivi. Nele
doda: „E, ako ovo nije šega, onda ne znam, vala, šta je?!“ Do dana današnjeg
nije se uspjelo saznati „šta je“, ali se na ovomu mjestu nećemo opterećivati
tim upitnikom.

Uostalom,
sve je jasno. Marshall je otišao, ali Marshalli ostaju. I čini se da im nigdje,
ponajmanje na Balkanu, nema zamjene. Dečki iz Henrica III. shvatili su to prvi…