Ima li nešto što se na Korzu ne može činiti? Ima. Njime ne
možete voziti automobil.
Naravno, tako nije bilo oduvijek. Ma koliko nam se Korzo
danas činilo ulicom koja pripada samo nama, pješacima – zbog čega nas ljudi
vrste „vozač obični“, a pogotovo oni primjerci te vrste koji su s volanima
automobila spojeni ovisničkom vezom, moraju pitati za dopuštenje privremenog
korištenja u njima omiljenu svrhu, npr. u slučaju polazne točke kakva relija –
istina veli kako je inicijalno stanje stvari bilo potpuno suprotno. Korzom su u
neko drugo vrijeme suvereno vladala vozila. Posegnete li za fotografijama Korza
iz tog poglavlja njegova života, vidjet ćete kako su posred Korza i tada znali
promicati prolaznici, ali njih takve prizore dugujemo samo činjenici da upravo u
trenutku aktiviranja objektiva ulicom, igrom slučaja, nisu prolazili automobili,
pa su si pješaci mogli dopustiti privremen luksuz hodanja Korzovim kolnikom.
Da,
sjetimo se, Korzo je sve do početka 90-ih imao kolnik i pločnike, iz razloga
koje je suvišno objašnjavati. Pješačka je sreća tadašnja što je ulicama
protjecao razmjerno malen broj vozila, motorizacijski bum tek je nadolazio, pa
je bilo trenutaka kada su mogli zakoračiti na kolnike nekih gradskih ulica bez
prevelikih sigurnosnih upitnika. Prošlo, zaboravljeno vrijeme. Danas bi to bilo
ravno samoubojstvu. Bajka kaže kako je ideja Korza bez jurećih automobilskih kotača,
tutnjave motora i terora ispušnih plinova ravno u pješačke nosove egzistirala u
to doba samo u glavama najvidovitijih pojedinaca koji su, tko zna kako,
uspijevali smoći snage za tako nečuveno lude urbane snove.
Kada se dogodio tektonski preokret, urbana revolucija koja
je promijenila lice riječkog središta, čineći ga oazom ugodnijeg života? Valja
vjerovati, ne samo pješacima, nego i stanovnicima zgrada izraslih duž Korza?
Dogodilo se to ljeta 1970. godine. Korzo se posljednjih
godina koje su prethodile tom ljetu ponajviše koristilo kao idealan prostor za
parkiranje u samom srcu grada. Što je, naravno, automatski značilo i vožnju tom
prometnicom. A onda je gradska vlast donijela odluku o protjerivanju automobila
s Korza, u cijelosti. Riječani su time dobili pješačku oazu bez koje će uskoro
biti nemoguće zamisliti lice njihova grada.
Mnogi su im zbog toga u Hrvatskoj mogli pozavidjeti.
Dubrovački Stradun i riječki Korzo u tom su trenutku funkcionirali kao jedina
pješačka carstva u hrvatskim gradovima. Zagrebačkim središnjim trgom automobili
su tutnjali bez imalo pardona, ne hajući za pješačku stoku sitnog zuba pred
sobom. Na svu sreću, kako se pokazalo, ta ista stoka sitnog zuba imala je u
jadranskom dijelu Hrvatske poprilično opak ugriz, pa je lokalna bratija za
volanom mudro zaključila kako se s polja okršaja bolje povući.
Kako
su Riječani dočekali novost? Prve rujanske anketa pokazale su kako su građani
novu urbanu situaciju prihvatili objeručke. Štoviše, bilo je podosta građana
koji su pozitivnu aktualnu promjenu nadogradili željama da novi, pješački Korzo
poveća broj mjesta za trenutak predaha uz kavu, da trgovci izađu iz prodajnih
interijera i stanu za štandove nanizane duž ulice (po uzoru na tršćanski Ponte
rosso?), da se postave ugostiteljske terase, oku ponudi više cvijeća i slično. Pješačkom
Korzu posebno su se razveselili vlasnici slastičarnica, kojima je promet počeo
vidno rasti. Bilo je i onih koji se nisu ustručavali predložiti ukrašavanje
Korza reklamnim slikarijama, ukusno aranžiranim izlozima, obnovljenim fasadama…
Duh je bio pušten iz boce i više se nije da potjerati natrag.
Je li bilo i drukčijih glasova? Moralo ih se tražiti
povećalom. Zabrana prometovanja automobilima ponešto je otežala dopremu robe
prodavaonicama na Korzu, ali su njegovo svježe lice bez vozila vrlo brzo
prihvatili i trgovci u tim prodavaonicama, pogotovo što je za tu teškoću
iznađeno rješenje.
Za jednu od točaka na i pobrinuli su se riječki klinci: na
samom početku Dječjeg tjedna, njima posvećene manifestacije koja se održavala
od 5. do 10. listopada, petoro je mališana iz gradskih osnovnih škola Korzo
ukrasilo vlastitim crtežima. Tko bi se usudio preći kotačima preko tih crteža,
usred gradske pješačke oaze?
Eto,
tako je Korzo postalo riječki prostor pješačke slobode. Ako ste završili s
čitanjem ovog napisa – a jeste, jer ne čitate valjda kolumne straga, poput
novina? – nemojte časiti ni časa, već
dajte nogama zapovijed: naoružane novim znanjima, ravno na Korzo. Pametan tko Vam
se pridruži.
Podijeli na društvenim mrežama