Ivan Šarar: Neka se gospoda zamisle

Piše: Ivan Šarar

Prelazim na
stvar.

Nedavno me
novinar Novog lista pitao zašto se rebalansom gradskog proračuna drastično
smanjuje iznos (sa milijun i 300 tisuća na samo 300 tisuća kuna) za sanaciju
pročelja zgrade HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Odgovorio sam da stručni elaborat
taj projekt procjenjuje na više od 24 milijuna kuna, na njega će se nadovezati
i elaborat o rekonstrukciji interijera te je evidentno da takve zahvate nije
moguće financirati iz gradskog proračuna, na kapaljku. Mišljenja sam da su
takvi zahvati tema i pitanje nacionalne kulturne politike, ukoliko zaista
vjerujemo da su sva Hrvatska narodna kazališta od posebnog značaja za kulturu
nacije. 

Na moj
tekst reagirao je gospodin Srećko Šestan, ravnatelj Uprave za izvedbene
umjetnosti i audiovizualnu djelatnost Ministarstva kulture RH, bazirajući svoje
reagiranje na tumačenju postojećeg Zakona o kazalištu, odnosno moje
nepoznavanje istoga. Gospodin Šestan smatra da je održavanje HNK posao osnivača
tj. Grada Rijeke a komparaciju sa zagrebačkim HNK onemogućava tvrdnjom da su u Zagrebu
suosnivači Republika Hrvatska s udjelom od 51 posto i Grad Zagreb s udjelom 49
posto te je u tom omjeru kazalište i financirano.

To je
nesumnjivo točno, ali je li i pravedno? Jer istovremeno su Hrvatskim narodnim
kazalištima u Osijeku, Splitu i Rijeci osnivači samo matični gradovi, ali ne i
Republika Hrvatska. Zato nemam namjeru dalje polemizirati sa sadašnjim
stavovima gospodina Šestana koji je nesumnjivo vrhunski poznavatelj ove
problematike, stoga na njegovo reagiranje objavljeno u Novom listu nisam
odgovarao.

No ovdje
podsjećam na njegove stavove od prije nešto više od deset godina, točnije iz
njegova intervjua Vijencu u studenom 2000. godine dok je obnašao funkciju
intendanta riječkog HNK.

Odgovori
gospodina Šestana koje citiram odnose se na iste teme koja sam nedavno dotakao
u spomenutom članku Novog lista: nelogičnosti u financiranju sustava HNK,
potreba za jedinstvenom koordinacijom mreže HNK, potreba za balansiranjem
razina financiranja svih nacionalnih kazališnih kuća od strane države odnosno
gradova osnivača. Ukratko, potreba za logičnijim i umreženijim sustavom
nacionalnih kuća koji neće nikoga favorizirati.

Pogledajmo
nekoliko tadašnjih promišljanja gospodina Šestana:

 

”Nas sada
uglavnom financira Grad, koji daje 82 posto prihoda, a svega 8 posto daje nam
Ministarstvo kulture. Moj je prijedlog da se u okviru novoga kazališnog zakona
uvede drukčiji sustav financiranja, u kojem bi materijalno-režijske troškove
pokrivao državni proračun, a programe i investicijsko održavanje Grad. Na taj
bi se način sva četiri nacionalna kazališta izjednačila u startnim osnovama.”

“Ništa se
ne može poduzeti dok se ne riješe ključne stvari, a nadam se da će to biti
uskoro. Mislim na promjenu zakona o nacionalnim kazalištima, ponajprije na
sustav njihova financiranja. Iluzorno je očekivati da će mladi glumci doći iz
Zagreba u Rijeku na manju plaću nego što je mogu dobiti u bilo kojem
zagrebačkom kazalištu.”

“Zaključeno
je da su potrebna četiri nacionalna kazališta. Sad treba promisliti kako
međusobnom suradnjom racionalizirati njihov repertoar.”

 

Na prvi
pogled jasno je podudaranje brojnih stavova gospodina Šestana i mene. Naravno,
ostavljam otvorenu mogućnost da se stavovi s vremenom mijenjaju ali ipak
vjerujem da je podudarnost naših stavova značajnija od slučajne i izravno
govori o važnosti teme. A tema je bolno elementarna i nacionalna – nema nikakve
veze sa političkim prepucavanjima na relaciji Rijeka-Zagreb, kako se to često
voli imputirati. Ta tema otvara neka uznemirujuća pitanja, bez obzira na sezonu
kiselih krastavaca.

Kako je
moguće da država sustav nacionalnih kazališnih kuća financira tako da narodna
kazališta naše najveće gradove financijski opterećuju na posve neuravnotežen
način:  Zagreb  tako “svoj” HNK financira sa samo 9% od
ukupnog gradskog proračuna za kulturu, Split i Rijeka “svoja” Hrvatska narodna
kazališta uobičajeno sa cca 50% od proračuna kulture, a Osijek sa šokantnih
72%?

Koja to
državna kulturna politika stvara takav nesrazmjer kroz vlastite zakone (u
kojima je Zagreb privilegiran budući da država kao suosnivač pokriva 51%
proračuna HNK) i hoće li akteri budućih parlamentarnih izbora dotaknuti ovu
vruću temu, i kakve su uopće kulturne politike naših političkih stranaka?

Kako je
moguće da zakon daje za pravo državnoj politici (točnije Ministarstvu kulture,
točnije ministru kulture) odobravanje mandata intendantima ustanova koje
financira sa oko 5% ukupnog proračuna (kao što je slučaj u riječkom HNK) i kako
iz toga proizlazi pravo državne politike da određuje količinu produkcije
nacionalnim kućama u čijim troškovima tako skromno sudjeluje?

Kada bi se
nečija državna kulturna politika usudila preispitati zakone, te barem malo
poštenije razdijeliti tih 60-ak milijuna kuna koje odlaze u nacionalne kuće
(npr. 30 m. Zagrebu, a preostalih 30 dijele Osijek, Split i Rijeka) tada bi ti
hrvatski gradovi dobili “push” u kulturnom proračunu od cca milijun eura
godišnje – sredstva s kojima bi mogli učiniti, iz sadašnje perspektive,
nezamislivo mnogo.

 

Duboko
vjerujem da je to znatno poštenija nacionalna kulturna politika.

Neka se
gospoda zamisle.

 

Izvor: IvanSararTMBLR