Vremenske prilike počele su se u Rijeci pratiti vrlo
rano. Prvi podaci o modernim mjerenjima potječu iz 1842. godine, kada se te
vrste posla prihvatio gradski liječnik Nicola Tiller. Na višu razinu priču je
podiglo osnivanje prve moderne meteorološke postaje, zaslugom Bečke akademije
znanosti, koja je postaju osnovala u sklopu Mornaričke akademije (danas zgrada
riječkoga KBC-a). Postaja je krenula redovnim mjerenjima studenog 1868. godine,
a vodio ju je prof. dr. Emil
Stahlberger, upamćen i kao prvi sveučilišni profesor fizike u Rijeci. Postaja
je imala mareograf, spravu za kontinuirano mjerenje razine mora (a kako
drukčije, ta radilo se u Mornaričkoj akademiji!). Nakon trogodišnjeg skupljanja
podataka, prof. Stahlberger je napisao knjigu Uebber die Ebbe und Flut in der Rhede von Fiume, u kojoj objašnjava
što i kako utječe na kretanje plime i oseke u Riječkom zaljevu, s naglaskom na
ekstremnim razinama. Po Stahlbergerovoj smrti 1875. godine, vođenja postaje
prihvatio se prof. Peter Salcher, njegov nasljednik na Akademijinoj Katedri za
fiziku. Salcher će 1884. objaviti prvu knjigu posvećenu klimi Rijeke i Opatije,
Das Klima von Fiume und Abbazia. U
knjizi analizira podatke prikupljane od 1869. do 1884. godine.
Gdje su prikupljani? Postaja se neko vrijeme nalazila
pored Fiumare, potom u parku koji je
okruživao Mornaričku akademiju, te raspolagala termometrom, pluviometrom,
mareografom, moguće još nekim instrumentima. U sklopu Mornaričke akademije
(neko vrijeme kao dio njezina Labratorija za fiziku) djelovala je do konca
Prvog svjetskog rata. Nove vlasti donijele su niz selidbi. Najprije u
susjedstvo svjetionika na Mlaki, gdje je radila do 1943. godine. Podaci
motrenja od 1918. do 1928. nisu u cijelosti sačuvani, premda se zna da je
motrenja bilo. Podaci za razdoblje od 1928. do 1943. objavljeni su u svescima Bulettino mensile kojima je izdavač
Ufficio idrografico del R. Magistrato alle acque Venezia. Za sljedeće dvije
godine, do srpnja 1945., nema bilježaka o meteorološkim motrenjima u gradu, pa
ih vjerojatno nije ni bilo. Sljedeća lokacija je uz Lučku kapetaniju (gdje se
postaja nalazila od 1945. do 1949.), na Sušaku (od 1949. do 1954., pri čemu
valja napomenuti kako je Sušak između dva svjetska rata imao vlastitu postaju),
na Kozalu (do 1977. godine), pa u Lukoviće, gdje je i danas. Njene kućice s
mjernim instrumentima postavljene su na livadi, na 120 metara nadmorske visine.
Temperatura, vlažnost i tlak zraka mjere se svih dana u godini svakog punog
sata od 4 ujutro do 21 navečer.
Jučerašnja mjerenja,
Salcherova, a bome i osjetno kasnija, uključujući današnja iz Lukovića, pokazuju
kako je Rijeka klimatski ugodno mjesto, unatoč tomu što se ta tvrdnja u mnogim
glavama trenutačno može učiniti upitnom. Aktualni ekstremi su bura u čaši vode,
znamo li što se događa podalje od nas… Podaci prikupljani tijekom dužeg
razdoblja govore kako Riječani žive u umjereno toploj kišnoj klimi, zimi ne
pretjerano hladnoj, ljeti ne pretjerano vrućoj. Najhladniji mjesec je,
očekivano, siječanj, s prosječnom temperaturom 5,6 °C, a najtopliji srpanj,
kojemu je srednja temperatura 23,4°C. Prosječna godišnja temperatura zraka je 14,0°C.
Podaci od 1948. naovamo, danas u rukama Državnoga hidrometeorološkog zavoda, pokazuju
kako je rekordna vrućina zabilježena 19. srpnja 2007. godine, kada je dosegnuto
40,0 °C. Desetog veljače 1956. termometar je pokazao suprotan rekord od -12,8
°C. Naravno, to su službeni podaci, prikupljeni na službeno definiranim
mjestima, što znači da mikroklimatska odstupanja u njih nisu uračunata, vezana
uz točke kojima konačnu sliku znaju krojiti užareni asfalt i slične gradske
specifičnosti.
Oborina
ne manjka. Uz česte prolaske ciklona koje u 129 dana donesu više od 0,1 mm
oborine, u Rijeci godišnje padne više od 1500 mm oborine. Uglavnom je donose
kišni oblaci. Najveća dnevna količina pala je 30. rujna 2013. godine, riječ je
o 248,9 litara kiše po četvornom metru. Snježni oblaci rijetki su, ali znaju iznenaditi,
pa su tako 10. ožujka 1976. pala rekordna 52 cm snijega, istina uz pomoć bure.
Bura?
Riječani znaju kako zimi gradom često puše taj hladan i suh sjeveroistočni
vjetar koji prelazi preko planina. Je li uzburkano more slikovitije za bure ili
za juga, pitanje je osobnog viđenja. Fotoaparat je promatraču najbolji
prijatelj u oba slučaja… Sa sjeveroistoka puše 40 posto gradskih vjetrova. Nešto
manje ih je s jugoistoka, a ostalo u podjednakom postotku iz raznih smjerova. Kao
što smo se uvjerili u studenom, bura može dosegnuti orkanska obilježja, pušući preko
125 km na sat, u pojedinim trenucima i na pojedinim mjestima čak žešće od toga.
O potonjem bi mogao podosta kazati omiljeni internetski „plešući vatrogasac“ iz
Baračeve, koji je prvih dana studenog pogrešno pomislio kako su otkinuti dijelovi
limenog krova s tamošnje bivše punionice motornih ulja usporedivi s letećim
tepisima iz priča koje znamo pod šifrom „Tisuću i jedna noć“. Da, to je ta
bura, za koju kažu „U Rijeci se rodila, u Senju cvjetala, u Trstu okončala“ („A
Fiume la nassi, a Segna la forissi, a Trieste la finissi“). Eh, da mi je
ovih južinastih dana barem poneki reful
riječke bure…
Podijeli na društvenim mrežama