Vinil je finil

Pa, umalo sam odustao od stavljana zelene farbe na zid, to vam mogu
reći! Kako bih sebe ipak ostavio u kontekstu korektne i poticajne mjuze za cjelodnevnu
fizičku djelatnost, čeprkao sam po plejkama, zavrtio na gramofonu
Saints&Sinners, najprije od Johnnyja Wintera pa istoimeni od Whitesnake
(haha, reći će cinici), ali pigment se nije dao pretvoriti u odgovarajuću
nijansu. Uhkvragugoddamnitjebemudžizsbonđovipivskuflašu, ubacio sam na glas u
reverbičnom prostoru. A onda je, ničim izazvana, ili nisam svjestan svojih
telekinetičkih sposobnosti, iz ormara iskliznula country ploča. I to kakva…

Gram
Parsons
je, za one koji to nisu znali, bio klinac iz bogate familije.
Razmaženac, drugim riječima. Mogao si je priuštiti lutanje američkim
prostranstvom, od Juga do Zapadne obale kako mu se htjelo. Čak je nakratko bio
i na Harvardu, bez prave ambicije da stvarno nešto izuči, samo šta je u
međuvremenu otkrio koliko voli country western mjuzu. U našem narodu bi se
reklo folk. Nakon kratkotrajnog sastava Shilohs oformio je bend koji je
kombinirao elemente, po prvi puta u povijesti, rocka i countryja, The International
Submarine Band, snimio jedan album i već, par mjeseci nakon objave pridužio se
najvažnijem pop sastavu iz Kalifornije – The Byrdsima!

Gram ParsonOvi
su slovili kao vrlo inventivni prepravljavači Dylanovih genijalnih pjesama, to
se zna. Mene je pridobio pak McGuinn zbog onih smiješnih minijaturnih sunčanih
(isti model nabavio sam početkom devedestih, dopremljene iz Bostona, ne služe
ama baš ničemu, pogotovo ne štite od Sunca, al faza Tambourine Man / All I Really
want to Do
je bila u jeku) cvikera i činjenice da je svirao, traljavo ako ćemo
pravo, 12-žičanog Rickenbakera, a odatle mu/im onaj džingl-džangl zvuk tipičan
za Ptičice.

I
onda, nakon par takvih plink-plink predivnih ploča u sastav ulazi crvenovrati
Gram umotan u konfederacijsku zastavu! Sve razjebe, promjeni zvuk bendu, upozna
Richardsa i nakon samo tri mjeseca s ovima, prije negoli se uopće kako treba
zavrti priča oko izvrsnog Sweetheart of Rodeo, zbriše i oformi vlastiti Flying
Burrito Brothers.

Ko
to može slijediti, k vragu! Pozvat ću se još jednom na Keitha i citirati ga ‘let’s cut the crap’ i preskočiti par
godina kad se Gram, konačno, odvažuje objaviti samostalni album, 1973.,
brilijantni GP. Tijekom intenzivnih nastupanja, osim što voli smack, koku,
viski ne miješa s kolom, priprema već drugi, pokazat će se i posljednji, album.
Bila su to vremena kada je mašta radila prekovremeno pa su i ploče se
objavljivale godišnje, ne periodično, jednom eventualno u desetljeću.

U
ljeto je započelo snimanje albuma, Gram je za početak, radno, ga nazvao Besane noći,
pa je naprosto nastavio putem, on ga je tako iz bohtepitajkograzlogazvao,
kozmičke američke muzike. Već je sklopio odličan prateći sastav Fallen Angels u
kojem ga je, hmm, pratila Emmylou Harris.

Return
of the Grievous Angel
je dirljiva uvodna priča o povratku u rodni kraj, nakon
dugog lutanja Amerikom i 20 000 prijeđenih cesta, gdje je vidio i vraga i
kralja s amfetaminskom krunom na glavi, a svaki grad ima vlastiti saloon s
finom cugom, ali nigdje nije ljepše nego doma, vratiti se stanovitoj Annie Rich
koja zna točno, čekajući ga strpljivo na trijemu svoje obiteljske kuće, gdje
počeškati Tužnog romantičnog anđela…

Gram Parson

Slijedi
nježna, gle iznenađenja, country laganica Hearts of Fire, prva od nekoliko
neautorskih na ploči, otpjevana cijelom dužinom u duetu s Emmylou, koja uopće
ne upozorava buduće korisnike ljubavnih iskustava na bol koju će okusiti nakon
svega jedne strastvene godine u zagrljaju voljene osobe, tek bilježi kako je to
biti ostavljen s izgarajućim srcem koje vapi za spasenjem, svejedno mu je dal
ono na koncu završi kod Sv. Petra ili Lucifera na konačnoj ispovijedi.

Bugi
vugi klavir udara po zvučnicima, već pratim I Can’t Dance, rockabilly trenutak
s prašećim telecaster i slide zvukom, vesela stvar ko skinuta s repertoara
Elvisa iz kraja 50ih, s tom razlikom što je ovaj vrtio kukovima ko lud za
razliku od Grama koji, ma jok, ne želi li ga i ne želi plesati s njom jer,
jebiga, ne zna!

Brass
Buttons
je reminiscencija na jednu ljubav koja je prošla kroz njegov život,
rado se sjeti GP njezinih riječi, ne nekih dubokih misli, to nikako, ali kamo
god da pogleda tu je ta limena dugmad i srebrne cipele u kojima je paradirala
provocirajući ga valjda, i, zaista, nije ju zaboravio. Pogotovo ako se zna da je
pjesma nastala 1969., a snimljena tek četiri godine kasnije. Impresivna
gospodična, doista.

Još
jedna spora, fina, storytelling country pop pjesma, $1000 Wedding, o vjenčanju
koje više nalikuje sprovodu negoli o najvažnijem danu u životu dvoje mladih…
ne baš uobičajena sjetna tema, zar ne?

A
sad ožeži sinko po toj violini, nek se sve praši, statsoni se vijore zrakom,
noge jedva dodiruju podij jer ide medley Cash On the Barrelhead / Hickory Wind.
Hah, te dvije stvari su ko fol snimljene uživo u Sjevernom Quebecu, i još uvijek
postoje zanesenjaci koji drže kako će se jednom pojaviti ostale izgubljene
trake s tog nikad održanog nastupa. Naime, ovu prvu jodlajuću brzu te sljedeću
sporu snimili su Fallen Angelsi dakako u studiju, a Hugh Davies, snimatelj, je
samo dodao već postojeći zapis publike i smješao ga, zamistificirajući tako jedan
nikad održani koncert GPija i benda.


Slijedi
vrhunac albuma – Love Hurts, klasik B. Bryant iz 1960., sentiš duet za koji su
Gram i Emmylou zaradili samo nominaciju za Grammy. Kakva nepravda! A kolika je
ljubav bol reći će vam možda i više Al Perkins na pedal steel gitari, ukoliko
ne skužite ono dvoje golubića…

Uuuuuu, Las Vegas nije mjesto za
siromaška poput mene
!
Brzanac supotpisan od strane Rika Grecha, basiste i producenta prvog Gramovog
debija, naprosto je homage tom ‘kristalnom gradu’ koji vas usisa svojom
šljaštećom ljepotom i automatima za muženje dolara, dilerima, skupom cugom i
još skupljim buđenjima u hotelima, u svakom slučaju, iščitava se među retcima,
ne pokušavajte to primjeniti na sebi!



Prigodno,
posljednja je stvar na albumu In My time of Darkness, autobiografska ispovijed
u trećem licu, s molitvom upućenom bogu da mu podari viziju i sretan put jer
ćuti kako je vrijeme mu otkucalo… Doista, u vrijeme objave albuma, siječanj
1974., Gramovo je tijelo već bilo: a) mrtvo, b) ukradeno, c) napola spaljeno pa
konačno i, d) pokopano, gdje se pridružio Klubu 27, čekajući godinama svog
kompića po dopu, Richardsa, nikad ga ipak ne dočekavši na finalni session…

Sagledati
ostavštinu Grama Parsonsa kroz samo jedan album je, naravno, pogrešno.
Cjelokupna je američka popularna kultura od druge polovice 60ih naovamo izrasla
na temeljima koje je postavio Floriđanin, spajajući dva ključna žanra –
rock’n’roll, divlji život kojim je živio u slobodoumnoj hipi Kaliforniji, i kaubojski
country, svoju konzervativnu umjerenu i skromnu stranu kojom nikada više nije
iznova ovladao, a za čijom je nevinošću, čitajući njegovu liriku, itekako
čeznuo.

Nenamjerno,
začeo je, kako glazbeno tako i tekstualno, bastarda onoga što danas znamo kao
americanu, zasebnog glazbenog pravca kojeg ponekad interpretiraju bolje Neameri
negoli domorodci, potvrđujući si time mjesto u Općeprihvaćenom World Music
panteonu Hall of Fame, mjestu na kojem žive i Brian Jones, Janis, Hendrix,
Cobain i odnedavna Amy. Nikad ne imali mira!