Paviljon Ri / Velid Đekić

Ne pišem ovo zbog sebe,
da se ne bismo krivo razumjeli. Nisam ja tema, nego grafit Parafa na stubama
koje se spuštaju (ili uspinju, ovisno o smjeru kretanja) od Kozale prema
gradskom središtu, presijecajući Brajšinu ulicu i prolazeći sjevernim rubom
Parka Nikole Hosta. To je onaj isti park što ga na gradskim zemljovidima uporno
godinama netočno označavaju imenom Vladimira Nazora, očito smatrajući da se
nekadašnji Park Vladimira Nazora nekom čudnom voljom gradskih otaca podijelio
na dvije zelene površine, južniju s (novim) imenom gradskog botaničara, i
sjeverniju, koja je zadržala prethodno pjesničko ime. Kako je nastala greška? Jednostavno:
urednici zemljovida maknuli su ukinuto ime s jednoga dijela parka na karti,
previdjevši kako je ono ostalo ponovljeno na drugom dijelu zelene površine, a
sve što je uslijedilo svelo se na dosadnu priču o bratskom paru Copyju & Pasteu. 

No, taj je odvojak naše
priče u neku ruku nevažan. Ovaj tekst vodi u doba kada takvih zavrzlama nije
bilo, kada je cijeli park pripadao samo njemu, bardu književnomu. Godina je
1978., koga je u njoj bilo briga za Hosta. Osobno, mario sam mnogo više za
Valtera Kocijančića & PP (čitaj: pankerske pobočnike, dakle Pjera i Zdraveta).
Trio Paraf, prva pankerska družina u istočnoj Europi, još jedna od
pop-kulturnih perjanica grada na Rječini, toga je ljeta kovala planove o uzletu
svoje svježe glazbene i njoj pridružene kulturnoaktivističke karijere, a među
marketinškim osloncima toga posla našla se i zamisao o pisanju uočljiva grafita
s bendovim nazivom.

Grafit je nastao
korištenjem bijele uljane boje na asfaltu nogostupa, koju su dečki nanijeli na
tlo podebljim kistom, bome i podebljim namazom, što vizualno potvrđuje obilno
curenje boje kosinom tla. Potonje je dalo uratku grub i tvrd šarm, posve
usklađen s teorijom i praksom pokreta koji ga je inspirirao. Grafit pruža otpor
cipelama hodača i atmosferskim okolnostima (kiši, snijegu, vjetru i ledu, ta
svega toga ima u Rijeci) od 1977. godine.

Grafit Parafa je kulturno dobroMjesto nije slučajno, ne
samo zbog činjenice da su sva tri člana udarne postave Parafa u to doba
stanovala u neposrednoj blizini (Čabrijan i Kocijančić u Brajšinoj ulici,
Ladavac u zgradi uza same stube), nego i zbog toga što je trio posljednje
nedjelje u kolovozu iste godine pretvorio park u ishodišnu zemljotresnu točku,
u epicentar punka u istočnoj Europi. Mislim na nenajavljeni polusatni nastup
Parafa u zapadnom dijelu parka, nedaleko od jezerca s ribicama, pripremljen i
izveden prema svim pravilima gerilskog djelovanja, iza leđa predstavnika vlasti
(u zaleđu Doma milicije), držeći se načela − udari i nestani. Kablove s
električnom energijom protegnuli su iz obližnjih roditeljskih stanova,
„reflektore“ su načinili od povećih konzervi krastavaca „spašenih“ sa skladišta
u zaleđu milicijskog Doma, željezne skele za držanje rasvjete „evakuirane“ su s
gradilišta nebodera u Ulici Ante Kovačića, električni prekidači stigli su iz
Brodogradilišta 3. maj, gdje im je počeo raditi prijatelj Nenad… Da je na djelu
premijerna sekvenca punka u socijalističkom djelu kontinenta, potvrđuje
premijerna izvedba nekoliko vlastitih, dakle pankerskih skladbi momčadi, koje
najvjerojatnije uključuju teme Kontracepcija,
te Plavo i žuto. Treba li reći, to su
prve teme hrvatskog i istočnoeuropskog punka uopće.

Grafit Parafa na stubama,
dakle, ima vrlo čvrstu, izravnu poveznicu s početkom toga podkulturnog pokreta
u nas i na mnogo širem, europskom prostoru. Samim tim, on je kulturni faktum po
sebi. Bivajući svjestan te činjenice u trenutku pisanja knjige 91. decibel (Vodič rock’n’roll Rijekom), objelodanjene 2009. godine, na
stranicama 83-86 posvetio sam ponešto redaka i grafitu. Na 86. stranici izdanja
mjesto su našle dvije fotografije uličnoga likovnog artefakta trija, starija
Damira Krizmanića iz 1977. i novija moja iz 2009. godine, uz koje sam napisao −
„Riječka kulturna baština: grafit iz 1977. ne predaje se ni 2009.“

Domaći ulični grafiti
imaju, eto, već dobar niz godina zagovornike stava kako su u nekim slučajevima
dobili vrijednost kulturne baštine.

Tim je zanimljivije pročitati
vijest lansiranu ožujka 2016. iz Londona da su grafiti skupine Sex Pistols
proglašeni londonskom (što će znači i svjetskom) kulturnom baštinom. U žarištu
priče našli su se karikature i grafiti koje su na zidovima dviju starih kuća u
londonskoj Denmark Street, u kojima su živjeli i bavili se glazbom, nacrtali u
mladim danima članovi Sex Pistolsa, posebice njihov frontman Johnny Rotten.
Radovi su uvršteni u popis zaštićenih kulturnih dobara u sklopu obilježavanja
40. obljetnice punka, i to pod pokroviteljstvom tadašnjega gradonačelnika
Borisa Johnsona. Odluku je donijela je ustanova Historic England, u čijem je
radnom djelokrugu zaštita tamošnje kulturne baštine. Među zaštićenim ilustracijama
je Rottenov autoportret, za koji vele kako izgleda kao da ga je tijekom
paleolitika na zidu spilje nacrtao pračovjek. Možda su u pravu, tko zna dokle
sve dubinski sežu korijeni punka. Kako godine promiču, postajem sve uvjereniji
kako nas je sustav počeo tlačiti već u pećini, pa je od tamo valjda krenula i
prva borbena podkulturna reakcija.

Zaštitu su s Rottenovim
likovnotvorinama dobile karikature, grafiti i strip-ilustracije basista Sida
Viciousa, na kojima su prepoznatljivi njegova djevojka Nancy Spungen i menadžer
benda Malcolm McLaren. Britanski ministar za kulturno nasljeđe,
David Evennett, popratio je taj čin riječima kako kuća iz 17. stoljeća u kojoj
je skupina živjela nije značajna samo kao svjedok stare arhitekture nego i kao simbol
utjecaja što ga je njezina četvrt Soho imala na globalnu muzičku industriju šezdesetih
i sedamdesetih. Dodao je: „Uzbuđen sam i oduševljen što danas, 40 godina nakon
nastanka punka, mogu zajamčiti zaštitu zgrada koje su Sex Pistolsima bile dom i
studio“.

Grafit Parafa je kulturno dobroDodatno
pogonsko gorivo istovjetnoj logici stiglo je samo nekoliko dana potom u vezi s
jednom drugom globalno važnom pop-kulturnom osobnošću. Vlast londonske četvrti
Brixton, one u kojoj se rodio David Bowie, donijela je odluku o zaštiti murala pred
lokalnom trgovačkom radnjom koji prikazuje Bowiejev portret u Aladdin Sane fazi,
rad australskog umjetnika Jamesa Cochrana iz 2013. godine.

Poštovani
čitatelju, sve ti je jasno. Ako drugi mogu, naravno da možemo i mi. Ti drugi,
lako ćemo zajedno zaključiti, nisu ništa ni pametniji, ni sposobniji od nas, unatoč
činjenici što žive na glamouroznijim mjestima, u svjetskim prijestolnicama. Dapače,
znamo mi činiti što treba bez njih i prije njih. Pa kad je tomu tako, zašto to
ne činimo? Ostavimo li dilemu te vrste za ono što smo propustili jučer iz nas,
jer što je tu je, Britanci kažu kako za prolivenim mlijekom nema previše smisla
plakati, zašto ne učinimo ono što nam samoinicijativno maše ispred nosa danas?
Eto, opet upućujem pisanjem da stojimo pred prilikom koju je pametno
iskoristiti, za opće dobro.

Ne znam
u kakvu je trenutačnom stanju grafit Parafa na stubama što se spuštaju od Kozale
prema gradskom središtu, zasigurno ne baš sjajnom, s obzirom da vrijeme neizbježno
čini svoje, pogotovo vizualnim radovima podastrijetim pod noge hodača. Možemo
li ono što je od uratka ostalo tehnički konzervirati, a ono što se izbrisalo
rekonstruirati? Viđao sam i izvedbeno zahtjevnije izazove, nitko me neće
uvjeriti kako je u pitanju nemoguća misija. Zašto grafit Parafa nakon rekonstrukcije
i službeno ne zaštiti, parafom Ministarstva kulture Republike Hrvatske?

Kad se samo sjetim da je
i Bašćanska ploča bila stoljećima pod nogama lokalnih stanovnika, koji su hodom
uništavali njezina uklesana slova, mjestimično ih izlizali do
neprepoznatljivosti, a danas joj se klanjanju profesori Baltazari u HAZU-u… Grafit
Parafa naša je pankerska Bašćanska ploča (umniji promišljatelj mogao bi
ustvrditi i vice versa). Smatrate usporedbu neukusnom, neumjesnom, dapače uvredljivom?
Odlično, to su u pankerskom umjetničkom svemiru odreda poželjne osobine.  

Oznake

Kalendar događanja

Predstava
  • 15.01. – 16.01.
  • (19:00)

Predstava “Dekameron” u HNK Ivana pl. Zajca

Predstavu Talijanske drame, u suradnji s Hrvatskom dramom, redateljski potpisuje Luciano Delprato, koji je ujedno i autor adaptacije....

Detaljnije

Izložba
  • 15.01. – 15.03.
  • (00:00)

Ovo je Rijeka – stotinu uspomena, jedna priča

Od petka, 15. siječnja 2021.g. u Exportu na Delti bit će postavljena izložba “Ovo je Rijeka – stotinu uspomena, jedna priča”, koja predstavlja predmete vezane uz nogometni klub Rijeka iz privatnih kolekcija Zvonimira Krpana i Miš...

Detaljnije

Predstava
  • 15.01. – 16.01.
  • (19:00)

„Druga koža, treće žene“ Plesne grupe Magija

Nova predstava inkluzivnog plesnog kolektiva iz Rijeke nasta u suradnji s IMRC plesnim kolektivom iz Zagreba i KIP-om iz Splita...

Detaljnije

Izložba
  • 16.01. – 22.01.
  • (19:00)

Samostalna izložba: Svjetovi Gaie Radić

U Galeriji SKC od ovog vikenda moći će se pogledat izložba „Svjetovi”, mlade umjetnice Gaie Radić....

Detaljnije

Predstava
  • 19.01. – 22.01.
  • (00:00)

Sofoklo – Delprato: Kralj Edip

Jedan od najnagrađivanijih umjetnika iz Cordobe, Luciano Delprato, ponudit će suvremeno čitanje klasične dramske literature, te na taj način približiti lektirni naslov mladoj publici....

Detaljnije

Projekcija
  • 31.01.
  • (18:00)

Ljubav u doba korone: Kultna romantična drama „Mostovi okruga Madison“

Kultna romantična drama Clinta Eastwooda, snimljena prema istoimenom bestseleru Roberta Jamesa Wallera, izmamila je suze na oči milijunima gledatelja. ...

Detaljnije