Glazba i plastika

Povod?
Informacija o sajmu gramofonskih ploča u prostoru Udruge Spirit na Brajdi.
Priznajem, vidio sam na vrijeme plakate koji pozivaju na sajam, i rekao sebi da
ću se te subote zaputiti na Brajdu, ali me u konačnici nešto ipak odvuklo na
drugu stranu… No, bit će valjda još prilike, organizatori najavljuju nove
događaje te vrste.

Pitanje
o ulasku ploča u naše živote nije se odnosilo na povijesnu pojavu njih kao
tehnološkog proizvoda, niti na trenutak kada smo se osobno, u najmlađim danima,
prvi put susreli s tim crnim komadima okrugle plastike. Formulirano preciznije,
ono glasi – kada su se gramofonske ploče počele prodavati u Rijeci? Barem u
razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, kada je zabilježen bum prodaje nosača
zvuka, u čemu su ploče odigrale lavovski značajnu ulogu?

Prema
sjećanjima najstarijih sugrađana, a i prema novinskim člancima iz tog vremena
koji su uključivali prve šture, ali dragocjene podatke te vrste, u Rijeci su se
ploče nedugo po okončanju rata pojavile u prodavaonicama Melodija, Na-Ma i
Radio centar. Tu su se gurale na policama s ostalom robom. Gradskim poklonicima
pop-tonova obzor se srpnja 1958. proširio otvorenjem prve riječke prodavaonice
specijalizirane za prodaju ploča. Objekt je otvoren na mjestu dotadašnjega
skladišta stakla u Križanićevoj 2, a istodobno je funkcionirao kao servis za
popravak radiouređaja, oboje pod kapom poduzeća Elektra (kasnije
Elektromaterijal).

Zanimljivo,
ploče kupljene u Križanićevoj mogle su se od jeseni 1962. slušati na prvom
jugoslavenskom električnom gramofonu, marke Emona, konstruiranom u Iskri.
Proizvođač je ponosno isticao kako je „prilagođen svim zahtjevima u pogledu
ugradnje u muzičke ormare, kombinirana radijska kućišta  i ručne kovčege“. Već sljedeće godine ploče
se u gradu mogu kupiti u sedam prodavaonica, što uključuje knjižare Vladimir
Gortan i Otokar Keršovani, a među najprodavanijim stranim izvođačima su Paul
Anka i Peppino di Capri.

Križanićeva
je studenog 1961. postala zanimljiva i onima koji ploče nisu kupovali, ali su
ih rado slušali. Tajna je bila u pojavi dva prva gradska novodobna muzička
automata. Jedan džuboks bio je instaliran u bifeu u toj ulici, drugi je
uveseljavao posjetitelje bifea Obala. Za pjesmu je valjalo ubaciti 20 dinara.
Ako se tijekom dana u aparatu znalo naći po pet tisuća dinara, radoznali neka
sami računaju koliko se glazbenih želja dnevno ispunilo.

Ako
su gradski dečki na prijelazu 50-tih u 60-te morali najnovija strana izdanja
nabavljati uz pomoć pomoraca ili rodbine u inozemstvu, već koju godinu potom
domaća je diskografska industrija dovoljno osnažila da takva praksa postane
dobrim dijelom nepotrebna. O jačanju njezinih licencnih mišića na najbolji je mogući
način govorio pogled na riječke izloge, u kojima je ljeta 1966. Enrico Caruso
gubio tržišnu utakmicu s izdanjima Beatlesa, Beach Boysa, Shadowsa i Animalsa.
Jugoton je početkom sljedeće godine sklopio ugovor s kompanijom EMI, vodećim
svjetskim diskografskim koncernom, dobivši pravo objavljivanja izdanja iz
njegova kataloga.

Proljeća
1969. otvara se velika Jugotonova prodavaonica u Užarskoj ulici. Za razliku od
dotadašnje, manje, koja je radila na početku Supilove, nova prodavaonica je
ponudila 1.700 izdanja, uz njih gramofone, magnetofone, televizore, te glazbene
instrumente Ako je i bilo sugrađana koji nisu propustili primijetiti upitnost
situacije u kojoj se iznad arheološkog nalaza rimskih termi prodaju ploče
„je-je glazbe“, njihovi prigovori brzo su se našli prigušeni bukom što je
dopirala iz crnih brazda svježih Jugotonovih pošiljki.

Riječke
pratitelje diskografskih novosti razveselilo je 1976. otvaranje Disko-butika u
Križanićevoj 2, koji je lokalnim glazboljupcima ponudio domaća i licencna
izdanja, također u to doba rijetke (i skupe) uvozne, „originalne“ LP ploče, te
glazbene instrumente. Butik se pojavio na gradskoj mapi na inicijativu majke
Darija Ottavianija (jednog od osnivača VIS-a Uragani), u prostoru tvrtke
Elektromaterijal, gdje je mama Ottaviani bila zaposlena. Slučajno ili ne, riječ
je o onom istom prostoru u kojem je srpnja 1958. otvorila vrata prva riječka
specijalizirana prodavaonica ploča.

Danas
više nema ni nje, ni Disko-butika, ali ostala je Jugotonova prodavaonica u
Užarskoj. Uza silne CD-ove i DVD-ove, odnedavno su se u njoj iznova počele
pojavljivati LP ploče, to crno, okruglo zlato koje je unijelo toliko radosti u
živote riječkih glazboljubaca. Neka ih. Možda je doista „vinil finil“, ali –
kako to, uostalom, pokazuje i događaj poput sajma na Brajdi – nisu i svi oni
kojima on tako mnogo znači, što mu itekako produžava rok trajanja.

Uostalom,
otkud doista znamo da ga ima?