Neki ne gledaju izloge nego u kante za smeće, smeće koje im predstavlja mogućnost za pronalaskom korisnih stvari ili čak obroka, naime, kosti koje često znaju pronaći u smeću mogu poslužiti za juneću ili goveđu juhu. Život na ulici ne poznaje sramotu ili ponos, mnogi su beskućnici navikli živjeti bez tih vrlina koje krase ljude. Njihovo prirodno okruženje čine novine i klupice koje su zamijenile udobne krevete s mekim pokrivačima, no udobnost je najmanja stvar o kojoj ni ne razmišljaju, bitno je da se sutra ujutro probude živi i zdravi kako bi pronašli način da i slijedeći dan prežive bez hrane i novaca. Previše građana je upoznato sa životom na rubu egzistencije, a naša zemlja je premala za ovako veliku bijedu.
Nekad su ljudi bili uvjereni da će s diplomom u rukama moći pronaći posao koji će odgovarati profesiji za koju su se godinama školovali, danas više nije ni bitno koji je posao, samo je bitno da se radi. ”Nekad” je prošlo svršeno vrijeme o kojem ne smijemo razmišljati jer će nam još više potvrditi na kakvoj se niskoj razini na ljestvici egzistencije nalazimo. Život je postao borba za opstanak, više nitko nije siguran u okrutnom svijetu gdje se većina ljudi budi s pitanjem hoće li pronaći posao i hoće li uspjeti zadržati posao. Zaista tužno, odmalena nam govore kako moramo pohađati razne škole kako bi imali osiguranu budućnost, no sad znamo da smo živjeli u zabludi, jer sve je to bilo ”nekad”, danas je drugačije. Danas je situacija loša i diploma ne znači sigurnu budućnost. Diplome niču na sve strane, sve više ljudi žudi za tim listom papira koji ih čini odvjetnicima, inženjerima, ekonomistima, doktorima. A opet, čemu sve to? Ionako većina njih mjesecima traži posao i preživljava od posuđenih novaca. Tužni zaključak nam govori da diploma danas gubi na vrijednosti upravo zbog toga što je sve više akademski obrazovanih građana posjeduje, bez obzira na godine i godine mukotrpnog rada koje su bile potrebe da bi se ona stekla. No, ne odustajemo, možda se jednog dana situacija promijeni.
Vjerovanje u bolje sutra je razlog zbog koji nas tjera da se svako jutro budimo, nadamo se da će upravo taj dan biti prekretnica u našim životima. Tješi nas činjenica što gospodarski slom nije dio samo hrvatske, nego i europske stvarnosti. Na neki čudan način, ujedinjeni smo u boli s ostatkom Europe i zajedno prolazimo kroz ovo teško razdoblje. Solidarnost s ostalim zemljama u ovim trenucima je jedina svjetla strana gospodarskog sloma diljem Europe. Jednog dana ćemo i službeno biti dio europskih integracija pa u skladu s tim država mora i djelovati. Godinama se trudimo ispuniti uvjete za članstvo visokog društva elitnih europskih zemalja, napokon osjećamo da se bliži dan kad će se očitovati naši napori za članstvom u Europskoj uniji.
Republika Hrvatska će ući u 2013. godinu s nadom da će upravo ta godina obilježiti njezin ulazak u Europsku uniju za koju neki misle da bi nam mogla donijeti bolje sutra, a nekima predstavlja utopijsku laž koja služi da bi nam olakšala sadašnju tešku situaciju. No tko je zapravo u pravu? Euroskeptici ili oni kojima je Europsku unija slamka spasa?
Naša zemlja je specifična po svojoj bogatoj povijesti koju je provela u bezuspješnim integracijama pod tuđim terorom. Potaknuti krvavom prošlošću zbog koje su rođene mnoge krive politike, postajemo oprezniji u pogledu prema budućnosti. To je najveći razlog obeshrabrujućim statistikama koje govore da su čak 37 posto građana u zemlji euroskeptici.
Jedno je sigurno, promjena nam hitno treba, a našoj državi bi najbolje došla u obliku novih radnih mjesta, smanjenja kriminala i korupcije te stabilizacije gospodarstva. Nažalost, probleme koji nas muče neće biti moguće riješiti u kratkom razdoblju, a pomoć drugih koji su jači od nas itekako bi nam dobro došla. Kaže se da se prijatelji prepoznaju u nevolji, mi smo u nevolji i iskreno se nadam da ćemo uz pomoć prijatelja uspjeti pronaći izlaz iz ovih nevolja. No ipak, nećemo znati što nam donosi sutra dok taj dan ne prođe, zasad nam ostaje samo nada.
Podijeli na društvenim mrežama