Ime
danas zaboravljene mlade Opatijke pojavilo se prvi put u rock-kontekstu na
prijelazu 50-tih u 60-te, kada se počela bilježiti u popis posjetitelja riječke
dvorane Husar. Kako vele sjećanja, Eti je bila dio ženskog društva što je
stizalo s druge strane Zaljeva, privlačeći poglede riječkih mladića modernim modnim
lookom. Naravno, i ne samo njim. U slučaju Eti, svi vanjski signali neodoljivo su
podsjećali na Brigitte Bardot. Oni koji su poznavali Eti Juvan na sam će njezin
spomen čak desetljećima po okončanju glavnih generacijskih bitaka obvezno potegnuti
argument o tituli opatijske ljepojke na nekom od onodobnih državnih izbora za
miss.
Prvi
koraci Juvan u glazbenom smjeru dogodili su se, čini se, u sklopu jedne od
opatijskih priredbi Mikrofon je Vaš, natjecanja za mlade lokalne pjevačke nade.
Interesi mlade debitantice nisu se ograničavali isključivo na rock ili
šlagersku produkciju. Njezino je srce brže kucalo uz jazz tonove, pa se zdušno trudila
pjevati i teme toga žanra. Štoviše, čini se kako je u njezinoj odluci da se
zaputi studirati književnost u Beograd barem dijelom pomogla činjenica kako
je beogradska jazz scena slovila za jednu
od jačih u državi. U Beogradu je odlazila na satove pjevanja, uskoro se i
povezala s tamošnjim akterima glazbene scene.
Jedan
od učinaka aktivnosti poduzetih po strani od pomnog iščitavanja književnih
klasika za fakultetske ispite pokazao se 1963. Riječ je o prvom diskografskom
izdanju opatijskog rocka, štoviše – o premijernom izdanju liburnijskog rocka u
cjelini. Potaknuti glasom, lako je moguće i stasom Eti Juvan, u diskografskoj
kući Diskos iz Aleksandrovca odlučili su objelodaniti EP s četiri snimke mlade
pjevačice, kojoj se kao pratnja na ploči pojavljuje ansambl Diskos (iza čijeg
se imena vjerojatno krije ad hoc okupljena ekipa kućnih glazbenika). Na A strani
vinila našle su se teme Zovi me i Želim, na B strani naslovi Slatke laži i Ne plači više. Poveznica četiriju skladbi? Odreda su na djelu
prepjevi uspješnica jedne od vodećih američkih pop-zvijezda u osvit 60-tih,
Brende Lee, izvorno naslovljeni That’s
all you gotta do, I’m sorry, Sweet Nothin’s i Weep no more Baby. Nije teško dokučiti, Juvan je, ili onaj tko ju je
odlučio diskografski podržati, ciljala
na isto mjesto koje je u jednoj fazi rada željela prisvojiti američka zvijezda – mjesto
teen pop-vedete.
Znamo li da je Juvan svojim glazbenim interesima naginjala
jazzu, moguće je da je takva tržišna strategija ponajprije rezultat uređivačke
politike diskografske kuće. Diskos je već bio zagrizao za rock, odnosno njegovu
inačicu twist, i prije nego što se ona pojavila na njegovim vratima, objavljujući
npr. 1962. godine EP Ivanke Pavlović s pjesmama Mala Šeila / Locomotion,
te Pepermint twist / Slušaj pesmu.
Ili
je stvar s takvim profilom debitantskog vinila inicijalno krenula od same Eti?
Primjerice, u trenutku kada je dobila priliku čuti svoju riječku prijateljicu
Iru Kraljić kako pjeva twist u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, na
koncertu Pjevajmo i svirajmo za vas 5. studenog 1962. godine? Možda se pak
stvar zakotrljala u trenutku kada je Eti posegnula za svježe otisnutim EP-jem
svoje opatijske sugrađanke Betty Jurković, kojoj Jugoton 1962. objavljuje prepjeve
skladbi Paganini twist / Apaš?
Bilo kako bilo, od glazbene
karijere na domaćim koordinatama, brzo će se pokazati, neće biti ništa. Eti Juvan
1967. ne nalazimo niti u Opatiji, niti u Beogradu, nego u Njemačkoj, kao
članicu sastava Micky’s, u kojem ima ulogu kraljice basa. Micky’s? Bila je to višegodišnja
beogradska glazbena radna jedinica za održavanje
dobrog raspoloženja stanovnika američkih vojnih baza na njemačkom tlu, koja se
u Njemačkoj našla privučena naknadama za taj posao opipljivijim od onih što su se mogle dobiti na
domicilnom terenu. Eti se u tom društvu prihvatila uloge pjevačice i basistice.
Vokalnu je ulogu podijelila sa Zagrepčankom Viki Brešer. Kada se Brešer odluči
udati i potražiti obiteljsku sreću u SAD, krajem siječnja 1969. u dresu novog
kolektiva pojavit će se Riječanka Ira Kraljić.
Njemačka epizoda Eti Juvan
zaključit će se razmjenom obećavajućih pogleda s nekim od američkih časnika i
izgovaranjem sudbonosnog „Da!“, te odlaskom 1969. u SAD, bez povratne karte. Prethodno
će u Münchenu dospjeti snimiti jednu jazz-temu za potrebe onodobne njemačke
filmske produkcije. Na upražnjeno mjesto Ira Kraljić pozvat će u proljeće 1969.
Mirka Sertića iz Uragana. Pozicija basiste u Micky’su tada se već
iskristalizirala kao stalno riječko radno mjesto, pa Sertića 1970. zamjenjuje
Damir Kopajtić iz Sonora.
No, ta vrsta
glazbeno-kadrovskih zbivanja s Eti Juvan više neće imati nikakvih spona. U
trenutku ulaska u studio da za svoj EP otpjeva četiri teme Brende Lee, nije ni
slutila da će u domovini Brende Lee kad-tad i završiti.
Podijeli na društvenim mrežama