Vava - Vinil je finil

8.12.
1987.

Sandro
i Sanjin su me danas pitali ako bi svirao s njima u bendu. Jer im treba za Ri
Rock gitarist. Pa šta je s Halom, pitao sam. On ima drugih ideja. Ne pada mi na
pamet uć u bend nakon njega, poručio sam im. Ali on nam je sam predložio da bi
bilo najbolje tebe instalirat umjesto njega. Kako ću ja, sa svojim skromnim
prstometom, dohvatiti to šta on svira, zanimalo me je živo. Nijedan od ova dva
pametnjakovića mi nije znao odgovoriti. Nek se sam izvolim snać ako mi je stalo
svirat s njima.

 

10.12.

Srećom,
nakon dva dana nepromišljanja, nazvao me Hal i rekao ‘ma to ti je sve, znaš već od čega, dim! Pokazat ću ti sve, skužit ćeš
tik-tak!’
. Prilično ohrabrujuće je zvučao. Odlučio sam mu dopustiti da
svrati k meni na lekciju. Pustio mi je demo snimke i brzo prelazio po vratu
gitare. Čekaj, čekaj, zaustavljao sam
ga svakih sedam do osam sekundi ne bi li ponovio frazu koju je prethodno
odsvirao. Polako sam slagao prste po pragovima, prtljao po žicama. Teško mi je
bilo pokidati sve emocionalne spone koje sam stvorio s virtualnim sastavom s
kojim sam godinama svirao u svojoj sobi. Opirao sam se kukavički ulasku u takav
bend par dana prije festivala, predložio sam Halu neka me još ovaj put zamijeni.
Obrisao je nos, pogledao sa zanimanjem bijeli strop tražeći razlog zašto me ne
bi nokautirao na licu mjesta te pristao! Uh, super. Jedna briga manje.

 

13.
12.

Opet
me zvao onaj tandem iz En Face. Išli smo na cugu. Planovi su se već kovali
naveliko. Osjećao sam se kao Čehoslovačka pred najezdom ruskih turista u
tenkovima u kolovozu ’68. Trtario sam. Onda su me nagovorili da odemo svi
zajedno po moju crvenu gitaru pa na probu. Kod Halove mame. A bit će i Hal
tamo, upitao sam s nadom u glasu. Ne, ti
ćeš!,
odgovorio mi je Sandro. Načas mi se učinilo da mi se ruga. U
Marčeljima je zelenilo stršalo na sve strane u proljeće siguran sam. Ukopčali
smo se u pojačala. Ja skupa s Jegijem u njegovo. Bubnjar neće danas doć jer ima
nekakvog posla s onim drugim bendom. Nakon tri sata neidentificirane buke svi
su zadovoljno klimali glavama. Nije mi bilo jasno zašto. Napokon sam pičio
doma, pješke prvih par kilometara, a poslije je došla i kurijera. Sutradan sam
imao probu s Ann Boleyn, pa sam otklonio mogućnost ponovnog druženja s ovima.
Osim toga, morao sam prethodno u grad kupovati kaleme za tamburice jer su mi
popucale E i H žice. Kakav nepotrebni trošak!

 

18.
12.

Još
par dana do Ri Rocka. Dvorana 3. maja na Mlaki je velika, može primiti sigurno
i dosta ljudi. Navodno će svirat i Ross sa svojim bendom. Jednom sam ga čuo
kako prži Mistreated! Uh, kad bih i ja mogao barem tako. Fender Princeton je
počeo krčat, ali ne marim, jer još uvijek mi dobro zvuči kad na njega ukopčam
fuzz i wah. Opet me zivkaju iz Marčelja da dođem. Smišljam izliku jer još
uvijek nisam poskidao te tri stvari koje su snimili kod Trpkova. Izgovorio sam
se Jegiju da je Halubje previše vlažan kraj pun osebujnih dragih ljudi, u koje
uključujem i njih naravno, ali da me privremeno previše podsjeća na Aljasku, a
bronhitis mi ne da spavat. Kao alibi zakašljao sam dvaput na suho u slušalicu,
a Jegi s puno razumijevanja prihvatio izrečeno te mi poželio skori oporavak.

 

19.
12.

Samoinicijativno
sam nazvao basistu. Njegova pjesma Klonule
ruke
mi je iz dana u dan bila sve bolja, a i svladao sam je u kompletu. Crveno nebo sam još malko mljackao, ali
mogla bi proć. Na moj prijedlog da se pojavim u garaži, zajedno s pojačalom,
izazvala je salvu ganutljivih refrenskih dosjetki ‘to! Uuuu, jedva čekam! Idemo sad odmah! Ili ne, daj da se čujem sa
Sanjinom! Ma, zapravo, idemo!
‘ Tako i bi. Put od Srdoča do Marčelja traje
malo manje od dva sata, zamalo sam se predomislio i cijelu tu stvar jednostavno
otkantao. Na probi se ukazao i Tibljaš! Opla! Hal je samo nadgledao, nije imao
primjedbe na moje simuliranje njegova sviranja, pa je poručio ovoj dvojici, ko
zna zbog čega, ‘bit će to ko bog’.
Pitao sam ga onako usput čemu služi ona plava pedala. Rekao mi je ‘to ti je korus’. Aha, potvrdio sam
glasom punim razumijevanja.

 

23.12.

Zadnja
proba pred nastup s Ann Boleyn. Zvučimo isto koliko god proba imali. Došao doma
pa vježbam uz kazetu En Face. Razmatram mogućnost, ukoliko se budućnost pokaže
svijetlom, da u tatinoj radionici napravim prostoriju za vježbanje. Uzimam
metar u ruke, premjeravam dimenzije, računam (loše, naravno) koliko će
izolacijske spužve trebati za zidove. A i struju bi valjalo konačno prikopčati
ukoliko ne želimo drndati uz akustične gitare. Ja sigurno ne! Nikada! Puno je
posla preda mnom pa je najbolje te nedovršene zamisli prepustiti nekom drugom.

 

25.
12

En
Face su bili odlični! Hal je imao i neki super efekt na gitari, dilej, koji je radio
uooooovuiiiaauuuu na svaku dužu notu!
Izgleda da ću i ja morati investirati u takvo što ukoliko želim da me zadrže u
postavi sljedećih par mjeseci. Jegi je usput dobrohotno mi zaželio sretan Božić, nakon čega je oprezno
ustvrdio da je Ann Boleyn zanimljiv bend. Začudo, shvatio sam značenje među
retcima i objavio mu da je to također i meni bio zadnji nastup, baš kao i u
slučaju njihovog gitariste. Ponudio mi je istog časa da popijemo pivu na njegov
račun. Odbio sam, naravno, ali kokakolu sam sasuo u sebe. Poslije sam bio malo
živčan.

 

01.
01. 1988.

Novu,
dobru i lijepu, godinu mi je zaželio prvi Jegi. Baš dobro. Uzvratio sam mu i
poručio da se imamo prijaviti na Zaječarsku gitarijadu. Reakcija na te riječi
bila je euforično entuzijastična pa je neskromno primjetio da ćemo zasigurno i
pobijediti. To je bilo daleko iznad mojih optimističnih snaga poimanja
rokenrola, pa sam se umjereno suprotstavio tim značajnim težnjama. On se nije
dao obeshrabriti, pa me je zadužio nek ja pazim na taj konkurs. Ispravio sam ga
i rekao da se to kod nas kaže natječaj. Da dobro, nek samo ja cjepidlačim, jer
i on je takav, i da ćemo bit dobar tim! Danima sam poslije kontao jel mu to
bila neka metafora ili šta.

 

12.
4.

Vježbamo
ko ludi u prostoriji. Koja se nalazi sedam metara južnije ispod moje sobe.
Ekonomski je to bio dobar potez. Dobrosusjedski, međutim, odnosi su se
poremetili. Možda je to najava nekih loših vremena, igram se Nostradamusa. U časopisu
Rock je konačno objavljen, imao je Jegi pravo, konkurs za Gitarijadu! Ni pet ni
šest, upakirao sam kazetu u omotnicu, natipkao na zelenoj Olimpiji podatke o
pjesmama i bendu, odjurio do Pošte i poslao kuvertu u Zaječar. Za dva mjeseca
čekamo rezultate! Počeo razmišljati o povratku na faks. Sve što mi treba je
volja. Index je u ispravnom stanju, zaključio sam nakon kraće provjere. Možda i
upoznam kakvu zgodnu i lijepu provincijalku s Trsata ili s Kantride, ali nadam
se s manje naivnih predrasuda o životu, rokenrolu i puštanju ploča s gramofona
u Palachu.

 

15.6.

U
07.21 zvonio je telefon. Ženski glas s druge strane me je obavještavao da sam
ja taj-i-taj te dal opis imena i prezimena odgovara tom profilu, na što sam
spremno odgovorio da manje-više, da. Kratka je pauza uslijedila, uvukao se crv
sumnje kod gospođice valjda, pa je ponovila cijeli postupak, nakon čega sam
znatno budniji, gledao sam već otvorenih očiju i podbočio se o desni lakat jer
mi je lijeva ruka bila zauzeta držanjem telefona, negoli pred minutu i pol i
odgovarao na upit vojnički staloženo i disciplinirano s neodoljivom željom da
joj uljepšam ostatak dana. Zadovoljna, zahvalila se i poklopila. Ponadao sam se
da će ostaviti neki privatni broj telefona na kojem je mogu gnjaviti i izvan
radnom vremena, ali nažalost osim suhe informacije da je En Face primljen na
gitarijadu nisam iskamčio ama baš nikakvu ekskluzivu.

 

18.6.

Sreo
Jegija u gradu slučajno. Bilo je toplo za krepat pa smo se držali sjenovitog
dijela Korza. Paradirali smo besciljno, kad sam se konačno domislio ga upitati
da šta misli o tome da smo primljeni na Gitarijadu. Nastavio sam pričati neš
bezveze i nakon prijeđenih desetak metara sam shvatio da držim monolog nikomu.
Jegi je zaostao. Držao je uvrijeđeno ruke o bokovima. Dakle, tamo, iza mene, pa
sam se vratio u rikverc. Kad su me, molit će on lijepo, obavijestili o tom
fantastičnom malom uspjehu našeg sastava, zanimalo ga je intenzivno. Da bih
izbjegao očigledno otuđenje koje je raslo posljednjih pola minute između nas
dvojice kao trava poslije ljetne kiše, bezočno sam mu zaobišao istinu tvrdeći
da je to bilo pred sat-dva pa kako ga nisam ulovio doma, htio sam ga ovako, ako
naletimo jedan na drugoga, iznenadit! Zauzvrat me je zagrlio ko starog pajdaša
sa šanka, obećao dobru zabavu koju će organizirat doma povodom prijema na
natjecanje. Kako li sam zaboravio obavijestiti članove benda? U svrhu daljnjih
povremenih amnezija odrekao sam se izjedanja pizza, jer navodno zaglupljuju, u
korist morskih plodova.

 

19.6.

Najeo
se tatinih riba s gradela. Tijekom noći nabubrio, morala hitna pomoć
intervenirat s inekcijom da ne progutam vlastiti jezik i onako usput otegnem
papke. Baš ludo. Dobio nekakve antialergijske pomade i tablete. Možda se
izvučem.

 

05.
08.

Krenuli
poslijepodne vlakom za Beograd. Tamo lovimo neki sljedeći za jug, prema Nišu.
Proces spavanja je u drugom planu. Svi smo uzbuđeni zbog svirke, dobro smo
uvježbani, a odmah po osvajanju prvog mjesta smo odlučili snimiti album. Na
putu prema Zaječaru Tibljaš je svakih nekoliko kilometara pokazivao izuzetno
zanimanje za srpske toponime i općenito za geografiju, zazivao domaćine uvijek
istim pitanjem ‘de smo?’. Manje od
dvadeset sati klopotanja bilo je dovoljno da se iskrcamo na cilju. Na stanici
nas dočekala hostesa. Manje prihvatljiva izgleda negoli smo se kolektivno
nadali. Dodijeljena nam je za slučaj da ne upadnemo u kakvu otvorenu septičku
jamu. Predloženo nam je potom da se odmorimo prije odlaska u dvoranu. Hvala
lijepo na uputi, popadali smo ko trule šljive po krevetima.

 

06.08.

Kratka
tonska za nas, a onda Kerber nešto više od sat vremena brusio gitare-sjekire. Dvorana
je krcata. Noge su mi se odrezale. Nabavi mi, pliz, Jegi kolica, molim ga
naglas. Tješi me nekom pjesmicom Bijelih Strijela. O, bože! Ajmo odmah svirat,
zavapim u sebi.

Huh,
prošlo je. Dvadeset minuta korektno odrađenih. Ostali konkurenti vršnjaci nam
nisu do kičice, zaključili smo. Prišla mi je jedna novinarka (sic!) i s diktafonom
usmjerenim prema mojim ustima zatražila ‘kaži
neku žvaku?
‘. Kratko sam mislio i ubacio joj na kazetu mitski odgovor ‘eeee, bruklin?‘. Okrenula se na peti od mene kao da je upravo otkrila da
bolujem od kuge, sifilisa, side, delirijum tremensa i kolere, s elementima
novokomponirane gripe kojoj nema lijeka.

Doznali
rezultate glasanja. Uvjerljivo smo dobili posljednje mjesto s jednim osvojenim
bodom. U ime svih nas iz šezdeset i neke, u inat potkupljivoj komisiji,
odlučili smo se ne raspasti!

 

08.
08

Konačno
doma. S onakom izbuljenim očima od slabog spavanja mama me je bila spremna
otpremiti u sanatorij.

Kalendar događanja

Stand-up
  • 07.07.
  • (21:00)

Aleks Curać Šarić: stand-up “Budimo realni”

Aleks nam predstavlja njegov 5. One Man Show koji je naziv dobio po jednoj od njegovih češćih poštapalica, a to je – budimo realni....

Detaljnije

Predstava
  • 07.07. – 08.07.
  • (21:00)

Mjuzikl “Evita”

Nakon hita „Sunset Boulevard“, sve kreativne snage riječkog Kazališta prvi put u Hrvatskoj postavljaju i mjuzikl „Evita“...

Detaljnije

Predstava
  • 08.07. – 11.07.
  • (20:00)

“Tri praščića” Gradskog kazališta lutaka Rijeka

Na Trgu Riječke rezolucije četiri većeri zaredom, od 8. do 11. srpnja, izvodi se predstava za djecu "Tri praščića" Gradskog kazališta lutaka Rijeka....

Detaljnije

Festival
  • 09.07.
  • (21:00)

The Sterptet otvaraju jazz festival Štikla

Tijekom cijelog ljeta, pod umjetničkim vodstvom Zorana Majstorovića, Štikla će u Rijeku će dovesti ponajbolje jazz glazbenike iz regije....

Detaljnije

Festival
  • 10.07. – 11.07.
  • (10:00)

Ulični festival “Zvukom preko vode”

Zvukom preko vode je novoosmišljeni festival na otvorenome koji će na jednom mjestu ujediniti niz umjetnosti u pravi ulični festival u Rijeci, smješten u prostor lučke infrastrukture kao simbola grada. Program će se odvijati 10. i 11....

Detaljnije

Festival
  • 11.07. – 12.07.
  • (19:00)

Kontakt

U subotu, 11. srpnja 2020. u Harteri se sprema pravi open air event! Tri stejdža - Terrazza, Volte i Mezanin ugostit će riječke kolektive i individue koji su nestrpljivo (do)čekali vrijeme da se opet sretnemo na flooru....

Detaljnije

Skip to content