Djece nam je sve manje. Prebirem po podacima koji govore kako nije uvijek bilo kao što je danas. Koji kažu da smo znali i drukčije, zbog čega se valjda i dječji smijeh mogao čuti češće.
Govorim o neobičnim vremenima kada je svaka veća riječka tvornica smatrala obvezom misliti na djecu svojih zaposlenih. To je, pored ostalog, značilo omogućiti primjerenu brigu za najmlađe dok im roditelji rade. Kako? Osnivanjem tvorničkih dječjih jaslica i vrtića.
Druga vremena, drukčiji načini razmišljanja. Da je uistinu tako, svjedoči podatak kako do pojave tih jaslica i vrtića nije došlo slučajno. Kotač u tom smjeru zakotrljao se zahvaljujući odluci Povjereništva rada Gradskog narodnog odbora Rijeke koje je početkom 1950. donijelo odluku da sva veća poduzeća u gradu već te godine otvore dječje jaslice. Kao razloge odluci navelo se kako će olakšavanje brige o djeci pomoći zaposlenim majkama u ostvarivanju boljeg učinka na radnom mjestu. (I danas bismo rekli, ništa logičnije od toga.) Također kako će omogućiti brojnije primanje u radni odnos žena-majki. (Danas bismo rekli, majke su u poslodavaca nepoželjne, ne žele ih primiti, pogotovo ako tek trebaju postati majke.) Isto tako, smatralo se kako će se osnivanjem tvorničkih vrtića i jaslica pomoći adekvatnom zdravstvenom razvoju ovdašnje djece, u čemu je posebnu ulogu dobila bolja prehrana, što je u godinama nedugo nakon rata imalo naglašenu važnost. Jednom riječju, tako će se našoj djeci – da se poslužimo onodobnim jezikom – stvoriti uvjeti za sretnije djetinjstvo.
Odluka gradske vlasti
To ne znači kako istovrsnih ustanova nije u gradu bilo i prije. Bez obzira što u pravilu nisu bile vezane uz tvornice. Primjerice, u tadašnjemu prvom rajonu, koji je administrativno pokrivao zapadni dio grada, djelovali su 1947. godine vrtić na Kantridi (za 34 predškolske i 20 školske djece), vrtić Stipe Bagat (32 predškolske i 42 školske djece), Gelsi (44 talijanske djece), Sv. Nikola (33 djece) i Dječji dom Branchetta (145 hrvatske i 135 talijanske djece). U drugom rajonu, koji je pokrivao središnji dio grada, bili su otvoreni vrtić Irene Tomee (69 predškolske djece), Marženka Žurga (43 predškolske djece) i Darinka Draščić (105 školske djece). U trećem rajonu, istočnom dijelu grada, radio je jedan vrtić s 15 predškolske i 55 školske djece. U zgradi Zavoda za zaštitu majke i djeteta su 1. siječnja sljedeće godine otvorene jaslice za majke zaposlene u Gradskom narodnom odboru i Brodogradilištu 3. maj, gdje je našlo mjesto 20 mališana u dobi od jedne do tri godine. Radno vrijeme ustanove bilo je od 7 do 18 sati. Ona su tu dobivala doručak i ručak, a poslijepodne okrjepu, npr. kakao s keksima. Da bi se provjerilo kako napreduju, dojenčadi se mjerila težina svakog dana, a ostaloj djeci svakog tjedna. Jaslice su imale spavaonicu i sobu za igranje, koja je ujedno služila kao blagovaonica. Djecom su se bavile stručna odgojiteljica i dvije pomoćnice.
Bilo je i tvornica koje su imale vlastite jaslice. Nije slučajno što je takva bila Tvornica duhana. Ona se isticala među riječkim tvornicama vrlo visokim udjelom ženske radne snage, u njoj je kruh svagdanji zavrjeđivalo nekoliko stotina radnica. Te su jaslice 1947. primale 40 mališana u dvije prostorije, što znači u spavaonicu s nizom krevetića i jaslica te igraonicu-blagovaonicu. Djeci su na usluzi bile ujedno zasebna kuhinja, praonica te ambulanta.
Nakon odluke gradske vlasti o otvaranju jaslica u svim većim riječkim tvornicama, Tvornici duhana krenule su se pridruživati brojni drugi proizvodni pogoni. Čast da bude prvi u tom nizu pripala je Tvornici “Aleksandar Ranković”, kako se tih godina nazivao pogon za proizvodnju torpeda.
Čim su otvorene, jaslice te tvornice mogle su primiti oko 40 mališana, koji su dobili priliku trčkarati i smijati se u, kako je službeno ocijenjeno, jednom od najljepših i najmodernijih ustanova te vrste u Hrvatskoj. Jaslice su dobile prostor u krugu tvornice, ali dovoljno daleko od proizvodnih hala, imajući na raspolaganju zelenu površinu s bazenom i vodoskokom. Jaslice je kao upraviteljica vodila – zašto i to ne kazati, ta zaslužila je – medicinska sestra Filipina Čermak, koja je prije otvaranja ustanove obišla najmodernije jaslice u Zagrebu i drugim mjestima, sve da bi prenijela u Rijeku tuđa dobra iskustva. Stečena znanja prenijela je građevinskoj tehničarki Josipi Španjol, koja se pobrinula za nacrte uređenja zgrade i za namještaj. Zgrada je prethodno služila za uredski rad, a tada je dobila adaptiranu kupaonicu, novu spavaonicu, kuhinju, praonicu, sušionicu rublja i drugo.
Potpuno uređen prostor za majke i njihovu dojenčad
Kako su jaslice izgledale? Uistinu uzorno. Radnici Tvornice izradili su namještaj, uključujući stolove za najmanju djecu, ormariće za odjeću i počivaljke za terasu, dok su radnice dobrovoljno uredile prilaz zgradi, perivoj i igralište. Oko kompleksa je podignuta ograda, što ga je učinilo potpuno odijeljenim od proizvodnih hala i prolaznika. Slobodan pristup dobili su liječnik i majke koje su donosile djecu te u određeno vrijeme dolazile nahraniti dojenčad. Na prvom katu zgrade našlo se odjeljenje za mališane u dobi od 18 mjeseci do tri godine. To je bila veća poluokrugla dvorana s pogledom na more. Uza zid su se nalazili bijeli ormari s igračkama, a u sredini prostorije bijeli stolići, stolice, dječji bicikli i jedan drveni konjić. Na katu je također bila soba za primanje djece, prozračna spavaonica s nizom krevetića, kupaonica s tuševima, vagom, ormarićima u kojima se nalazi za svako dijete zaseban ručnik, sapun i zdjelica za pranje. Blagovaonicom su se širili niski stolovi i stolice.
Na drugom katu bilo je odjeljenje za djecu do 18 mjeseci i stariju dojenčad. Razmještaj prostorija istovjetan je onomu na prvom katu, s time da su namještaj i kupaonica prilagođeni najmanjoj djeci. Tako se u blagovaonici moglo vidjeti okrugle stolove, a u sredini polukruga postavljen je stolac za njegovateljicu tako da ona za vrijeme objeda može pripaziti i hraniti više mališana. Ispred spavaonice za dojenčad uređena je soba za dojenje, sa šest stolica za majke i s vješalicama za odjeću. Na tom je katu bila otvorena terasa gdje su djeca za toplih dana mogla spavati na počivaljkama i igrati se.
Jedna posebna soba bila je odijeljena od svih tih prostorija, razdijeljena staklenim zidom na tri dijela s tri krevetića. Nju se predviđalo koristiti u slučaju bolesti, a svako dijete moglo se smjestiti u svoj dio sobe, sve dok liječnik ne postavi dijagnozu. Soba je imala vlastitu kupaonicu. U prizemlju objekta smješteni su kuhinja, praonica i prostorija za sušenje rublja toplim zrakom. Mališani su se po dolasku presvlačili u odjeću koja ih tu čekala samo za boravak u jaslicama, u vlastitu su se odjeću vraćali pred odlazak kući. I tu se težina djece provjeravala svakodnevnim vaganjem.
Briga za djecu radnika, ali i djecu bez roditelja
U roku od dvije-tri godine, riječke tvornice otvorile su za djecu svojih radnika više sličnih objekata. Tako su učinili Brodogradilište 3. maj (za 70 mališana), Rafinerija nafte (20 mališana), za njima također Voplin, Nama, Gradsko autotrolej-tramvajsko poduzeće i TT centar, koji su otvorili zajedničke jaslice. Otvorene su i troje gradske jaslice (za 182 djece). U njima su se za najmlađe brinule medicinske sestre i odgojiteljice, uz liječničke preglede dva puta tjedno.
Slijedile su jaslice u poduzećima Vulkan, “Rade Šupić”, “Rikard Benčić”, u Direkciji luka sjevernog Jadrana, Željezničkoj stanici i ložionici, u dvjema gradskim bolnicama te na istarskom poljoprivrednom dobru Čepić, koje je u to doba pod riječkom upravom. Tko nije imao novaca, pa se htio pomoći kreditom, preporučeno mu je da jaslice otvori u za to uređenim stanovima blizu poduzeća, za čije se pronalaženje nudila pomoć gradske vlasti.
U gradu je istovremeno otvoren dom za dojenčad bez roditelja, gdje se smjestilo 70 djece. U sedam gradskih vrtića nalazilo se tada preko 300 mališana, čemu je valjalo dodati i one u ustanovama za djecu niže školske dobi, njih oko 300. Otvoren je također Dom “Niko Katunar” u koji su smještena djeca poginulih boraca, žrtava fašizma i djeca bez roditelja, u dobi od 7 do 14 godina, a takvih je bilo preko 30. Nije u takvim ustanovama sve uvijek funkcioniralo kako se željelo, pa je bila npr. primjetna nestašica papuča za mališane, papira za crtanje, olovaka, krede, konca i slično. No, gdje se našlo volje, našlo se i rješenja.
Tako to bijaše u nas jučer. Danas imamo malih papuča, papira za crtanje, olovaka i kreda, ali sve je manje onih koji bih razigrano upotrebljavali.
(Zgrada bivših jaslica tvornice Torpedo / Foto: Velid Đekić)
Podijeli na društvenim mrežama