Neki put smo, međutim, samo
slušali ploče i fantazirali o susretu s Vedranom Božićem ili, samo koju godinu
i pol kasnije, Radomirom Mihajlovićem Točkom. Kad budemo narasli, predmnijevali
smo i pobliže si tumačili, svladat ćemo svih dvanaest akorda a vrlo vjerojatno
i bare hvatove, što nam nije bilo od presudne važnosti ofkors, te ih jednom izazvati
na dvoboj s vratovima po kojima ćemo prašiti stari dobri bluz, kako bi se reklo
zamršenom uporabom nepredvidljivog slijeda riječi.
Frendova
mama me je ugošćavala pristojno, ponekad je na repertoaru pića i jela bilo
pravih sokova iz tetrapaka, onih nerazrijeđenih, kao i atraktivnih napolitanki
za koje sam već prethodno čuo da su izvrsne, pogotovo ako imaju između oplatica
i tanku finu liniju kakao namaza. Zauzvrat, ja sam od doma nosio – ovisno o
godišnjem dobu – razne asortimane povrća i voća, što je obično podrazumijevalo
salatu, blitvu, pumidore, te breskve, trešnje i grožđe. Vrećice u kojima se
roba transportirala bile su zakrpane raznim izolir trakama ili prozirnim,
diskretnijim, selotejpom pa je onda i mogućnost ispadanja artikala po putu ili
u busu bila svedena na minimum.
Frendov
stariji brat nas je obožavao zaj…vati, ali kad god ga nije bilo u stanu mogli
smo u miru preslušati sve singlice koje je imao u kolekciji. Ja sam također
participirao u našem zajedničkom educiranju svjetskim rokenrol trendovima
izvlačeći katkad ispod pazuha zagrijane ploče koje sam, hmm, posuđivao od susjeda.
Naravno, pristup bratovom gramofonu imao je isključivo frend pa je svaku crnu
vinilku svečano i pažljivo polagao na tanjur koji se vrtio – moj je tata uvijek
imao pri ruci višak popravljenih štoperica eto otkud mi cjepidlačka osobina – nešto
više od 47 puta u minuti, iako je na deklaraciji lijepo stajalo da bi ista
rotacija trebala biti svedena na dva okretajna broja manje.
Danas
je bio dobar dan – plan za naobrazbu i svladavanje cijelog C akorda s tri
ključna prsta odložen je iz relativno razumljivih razloga opisanih niže dolje –
za 20th
Century Boy. Kad je ručica s iglom nalegla najprije je malko zagrebla i
napravila hšššššš, a onda je sobu
zatresao najmagičniji rif na svijetu! Poslije Satisfaction.
Kroz
prozor je odletio sav kisik iz prostora, mi dva smo skočili na noge, prasak nas
je zalijepio za tapete na uzorak s prekrasnim sunčanim zalaskom s Tahitija. Ja
sam bio palma raznesena udarima uragana, ali frend je ostao pribran kao stijena
parkirana na plaži zbog moguće intervencije ukućana po pitanju egzistencije ne
samo singlice u jednom komadu nego i cjelokupne opreme za reprodukciju
kvalitetnog mono zvuka. Nisam se suzdržavao nego sam prigrabio u ruke metlu i
na koljenima dočekao refren, pa opet uvodni – buuum – rif. Nakon samo tri minute i nešto sekundi, srećom po moje
dostojanstvo, kovitlac euforije je okončan i ja sam se razborito riješio svih
materijalnih dokaza da sam sasvim pošandrcao, jer upravo u tom trenutku
frendova roditeljska jedinka upada u sobu s vlažnom krpom u ruci tražeći dobar
razlog zašto je ne bi nekom od nas dvojice – ili zašto ne i obojici?! –
žvaknula u glavu da nas podsjeti da ona N-E-Ć-E
trpiti takva sranja u svojoj kući. Iako,
objektivno, bila je riječ samo o stanu od šezdesetak kvadrata, no ne želeći
ulaziti u daljnju polemiku oko tog pravno formalnog detalja, odlučio sam
zadržati za sebe mišljenje ne želeći isprovocirati njezino eventualno ubojito
poznavanje karate udaraca mokrim krpama po usijanim tintarama običnih šmrkavaca
i wannabe tinejdžera. Kad je ciklona
prošla, iznova smo pokrenuli aparat, ali ovaj put znatno tiše, otprilike na
razini decibela koje naziru isključivo haskiji i aljaški malamuti, i
nevjerojatno – učinak je bio potpuno identičan! Htio sam iskočiti iz kože od sreće
i počistiti apsolutno cijeli stambeni objekt s onom istom četkom s falusnim
dodatkom koja se u mojim rukama najneobičnijom magijom dostojnom JK Rowlingsine mašte pretvorila u
Bolanovu gitaru!
Glupi
sisavci kakvi smo bili, vratili smo iznova na početak pjesmu još nešto manje od
sedamnaest puta, zaboravljajući da ondje postoji i druga, tzv B strana. Ali za
to je trebalo odvojiti neko ekstra vrijeme. Zasad smo bili sretni da možemo
uživati u tom jednostavnom predivnom rokenrolu kojem smo se naivno izložili nadajući
se da će i on proći bezbolno mimo nas,
baš kao i osnovna škola koju smo manje više uspješno svladavali, ospice i
rubeole i vodene kozice, ili da će naši kreštavi glasovi jednom zaista
evoluirati u nešto artikuliranije glasove (šta i jesu, op.a.), i da će cijela
ta rokenrol čarolija samo nestati – puf! –kao
jednodnevni snijeg u Rijeci odnesen toplom južinom.
Ali,
ej, kako smo samo falili! Jednom kad uletiš u taj loop, dovraga, nema više natrag, to vam mogu reći!
Podijeli na društvenim mrežama