Čudan je to ovdašnji
mehanizam. Suočen s njime, odupirem mu se već neko vrijeme nizanjem prijedloga
kojima je namjera zakotrljati loptu u drukčijem smjeru, pa tko bude
tvrdoglaviji… Prvo kotrljanje nekih prijedloga je u ovom slučaju kolumnističko,
virtualno, s uvjerenjem kako će kad-tad doći dan za skok preko crte koja dijeli
virtualni od stvarnog svijeta.
U kolumni posvećenoj
ovoj temi s početka studenog nanizao sam dva seta prijedloga, vrijeme je da
stavim na stol set broj tri. On se odnosi na mogućnost oficijelnog proglašavanja
godine ovog ili onog imena, pojma ili događaja važnog za gradski identitet, što
bi zbog službenosti bio posao za Grad, odnosno njegove nadležne odjele. Mislim,
primjerice, na godinu Luppis-Whiteheadova torpeda (upravo ćemo ući u 2016., kada će biti 150. obljetnica toga
izuma), godinu (zrakoplovnog konstruktora) Roberta Bartinija, godinu (književnog
avangardista) Janka Polića Kamova, godinu (prvog svjetskog) batiskafa Loligo, godinu
prve hrvatske nogometne utakmice, godinu (prvog istočnoeuropskog rock-kluba)
Husara, godinu riječkog tramvaja (prvog električnog u državi). Također na
godinu riječkog papira (memorijski naklon Harteri), godinu (glagoljaškog
tiskara) Šimuna Benje Kožičića, godinu (oca hrvatske opere) Ivana pl. Zajca, godinu
(autora hrvatske himne) Antuna Mihanovića, godinu (za Titanicove brodolomce
spasiteljskog) broda Carpathia. Popis ne mora imati kraja, poziva pred nas godinu
riječke vode, godinu riječke čokolade (imasmo jednom tvornicu za prste polizati),
godinu…
Kotrljaju se godine u
našim životima i životu grada, a tko nas može spriječiti da za svaku od njih
nađemo zgodnu aktualnu riječku priču, točnije nadpriču, koja bi se tijekom 12
mjeseci medijsko-turističkom prisutnošću podigla iznad ostalih gradskih pripovijesti?
Izraz godina u tom kontekstu upotrijebljen je krovna imenica, kao naziv za niz cjelogodišnje
kontinuiranih događanja posvećenih odabranoj temi.
Prijedlog br. četiri radno
nazivam Crvena Rijeka. Koliko god se
nekim ušima mogao učiniti revolucionaran, istina je da u njemu od revolucije
nema ni traga, na djelu je puko oportunističko priznavanje faktičkog stanja na
terenu. Rijeka nosi imidž crvenog grada
već duže vrijeme, ponajviše zbog 70-godišnjeg kontinuiteta njezine političke
vlasti. Riječani su tako htjeli, budi volja njihova. Ne mislim zato o tomu, već
o drugomu: nije li imidž crvenoga grada idealna platforma za turističko
usmjeravanje reflektora prema točkama u gradskom tkivu koja o tom imidžu govore
pripovijedajući ovdašnja poglavlja storije znane pod pojmovima fašizam i
antifašizam?
Matkovićev spomenik
oslobođenja na Delti može biti u tomu fokusna točka. Ne i obvezno, s obzirom da
su gradom razasuti i drugi memorijski punktovi koji ispredaju istovrsnu
zanimljivu pripovijest, poput brojnih spomen-ploča antifašističkim i bliskim
aktivnostima tijekom ili prije Drugog svjetskog rata (ploča u spomen napadu
ilegalaca na fašističku grupu u Baračevoj ulici, ploča u spomen prvom gradskom Narodnooslobodilačkom odboru u
Dežmanovoj, ploča u spomen ilegalki Ireni Tomee u Prešernovoj, ploča trinaestorici strijeljanih mladića na
Piramidi etc.). Svako od tih spomen-obilježja donosi uzbudljivu ratnu ili s
njime povezanu priču posvećenu univerzalnoj težnji za slobodom i pravdom, time
i turistički univerzalno razumljivu. Nadovezuje se popriličan broj
socrealističkih skulptura postavljenih poslije Drugog svjetskog rata u čast
stradalima od fašističkog metka, a koje 90-ih nisu uništavane kao u ostalim
krajevima Hrvatske, nesvjesnima civilizacijske vrijednosti vlastitog
antifašizma.
Zašto ne organizirati
prihvatni centar za stradale skulpture u Rijeci, svojevrstan novovjeki zbjeg
ranjenika, pa i restauratorsko vidanje njihovih rana? Zašto ne biti dosljedan
vlastitom gradskom crvenom imidžu, štoviše poigrati se njime dizanjem na dodatnu,
kulturološki višu razinu, na koju se nadovezuje turistički plus? Dosljednost
sebi u pravilu se čita kao vrlina.
Rijeka može izvući
plusove ne samo iz pomaka prema, nego i odmaka od vlastite socrealističke
sastavnice, kao nečega što funkcionira prema načelu spojenih posuda. Mislim na
doprinos izgradnji aktualnoj slici sebe oslanjajući se na takve kulturološki
kapitalne događaje poput Salona 54 u riječkoj Galeriji likovnih umjetnosti
(danas Muzeju moderne i suvremene umjetnosti). Na djelu je prva skupna jugoslavenska
izložba koja je značila potpuni prekid sa socrealizmom na institucionalnoj
razini. Ujedno prva koji su, nasuprot dotadašnjim običajima, organizirali
povjesničari umjetnosti i likovni kritičari, a ne likovni umjetnici. Priča o
rigidnim modernističkim ideologijama tako prerasta u priču o njihovim
dokidanjima, za što se Rijeka i s crnog i crvenog političkog stajališta čini
odličnom polaznom točkom, nudeći priliku i naknadnog kapitaliziranja
jučerašnjih događaja.
Dovoljno prijedloga? Popis
tu ne mora sati, ali pametnom dovoljno. Rekoh već da je riječko neprepoznavanje
(kulturološke) privlačnosti, (turističke) uzbudljivosti i (lukrativne) vrijednosti
vlastitih priča čudan ovdašnji mehanizam. Hm, sve mi se nekako čini da je i on
sam za sebe, baš takav kakav jest, zgodna turistička priča. Toliko nevjerojatna
da mi gospoda turisti možda neće u nju htjeti povjerovati…
Podijeli na društvenim mrežama