Carole King tapestry

U njihovim se ‘nazočnostima’
počinjem ponašati, pa kako to nazvati drugačije negoli, glupo. Hiperventiliram,
kemija u mozgu se pomuti, moram sjesti jer želim nadoknaditi iznenadni gubitak
kisika i glukoze, život mi se čini smislenim (alarm!alarm!), srce i pluća
mahnito troše zalihe krvi, jebiga, moram se nakašljati da prozborim skulirano.
Kužite? Osjećaj zaljubljenosti? Baš kao što i Carole u uvodnojI Feel the Earth Move opisuje kako je to
kad se zatrese tlo pod nogama, nebo se sunovrati kadgod joj je taj, uh da mi ga
je vidjeti, u blizini! Nema pomoći u lijekovima, ni čuda, izgubiš kontrolu, zna
ona to, očito, dobro pa se šta će drugo nego, za početak, heklati, vesti
Tapiseriju, ne bi li nekako ovladala vlastitim krhotinama raznesenih stanica.

Tako
i bi. Kad je stigla u studio, emocije nisu izostale, samo su se, od prethodno
amorfnih oblika, počele tesati u jasno spremljenu strast, sjećanje na ljubav.
Sve što je trebala bilo je nekoliko svirača, što je uključivalo i njezinog muža
Charlesa Larkleyja, i producent koji neće zanovijetati svojim impresivnim poznavanjem
tehničkih detalja opreme koja mu je na raspolaganju. Čim je sjela za klavir
ništa je nije moglo spasiti od kombinacije vlastite prošlosti i sadašnjosti,
srce joj se nije naprezalo kao u kukca u procesu izlaska iz čahure, naprosto se
prepustila da bi iskusila iznova sve osjećaje koji su je potresli i uzdignuli.
Zapravo, možemo to nazvati njezinim dnevnikom nadživljavanja i katarze.

Uh,
da, bilo je tu različitih pjesama – od mladenačke melodramatičnosti do zrelih
rafiniranih trenutaka, uostalom već prvi singl It’s Too Late je odmah izbio na vrh američke liste, i fino trasirao
put 12 inčnom proizvodu koji se, osim što je bio br.1, prodao samo u prvih
nekoliko godina u 13 000 000 (miljoni!!!) primjeraka.

Tapestry
je, srećom, sadržavao i obradu vlastite pjesme iz 1960. godine koju je
supotpisala uz svog ex muža Gerryja Goffina, Will You Love me Tomorrow?, a koju su izvodile i hitoizirale je The
Shirelles, naravno, ovdje u ne tako sladunjavom već u škrtom jednostavnom
aranžmanu, uz bazičnu pratnju benda. Nadalje, You’ve got A Friend, također je na plastici urezana, iako mnogi će
je vezati uz ime i izvedbu Jamesa Taylora (koji se, apropos, aktivno uključio u
snimanje albuma sviranjem akustične gitare i pratećim vokalima), dirljiva,
nimalo patetična moram dodati, pjesma o prijateljstvu koje ne zamire,
motivirana uslijed još uvijek, vjerujem, žive post hipi ideologije (album je
ipak  snimljen 1971.). Pa, ako je dotad
Carole King zvučala neuvjerljivo i bezbojno, Tapestry je pogodio raspoloženjem
cjelokupno američko, kasnije i ostatak svijeta, tržište. Fenomen tog albuma ne
leži u sviračkoj ili pjevačkoj kompetenciji, već u iskrenosti i svjedočenju iz
prve ruke o Velikim i Bitnim intimnim doživljajima jedne plahe (zbog čega se
rijetko odvažavala na koncertne nastupe) žene, i kantautorice, da, a koja je
svojom nenametljivošću i antiglamurom toliko snažno podsjećala na običnu
djevojku iz susjedstva, da ste je naprosto morali zavoljeti a pritom toga uopće
niste niti bili svjesni. Kada se sadržaj nečije utrobe prospe pred vama
naprosto je nemoguće ostati imun, zar ne?