U mnogo čemu vjerujem Bobu Dylanu, mislim na životne istine u njegovim stihovima. Prije nekoliko dana začuh njegov nazalni glas kako se kotrlja ponad akustične gitare u pjesmi „Vremena se mijenjaju“. Prolazio sam ulicom, bit će da je dopirao kroz otvoren prozor nekog vozila čiji vlasnik ima glazbenog ukusa. Sjetih se te ulične situacije upravo sada, u trenucima pisanja nove kolumne, s mišlju kako on to možda pjeva o nama u Rijeci. Jedan od svježijih signala za to je, nećete vjerovati, nedavni prijedlog izgradnje gradske – spalionice smeća.
Dylan i riječko smeće?! Da, jer upravo na njezinu nesvakidašnjem primjeru vidimo kako se vremena uistinu mijenjaju: jučer smo htjeli spalionicu, dapače njome smo se na sve strane ponosili, a danas od nje bježimo, razmjenjujući pritom oštra politička koplja. E moj Bobo…
Otpad ni jučer nije bio samo smeće
O kojoj jučerašnjoj spalionici govorim? O spalionici koja je u Rijeci funkcionirala prije stotinjak i više godina, uzornoj i uspješnoj, dapače na međunarodnu hvalu grada koji joj se pametno priklonio.
Govorim o spalionici smeća podignutoj u Rijeci u doba Austro-Ugarske Monarhije. Zamisao o otvaranju spalionice nastala je već tadašnjim zapažanjem činjenice kako smeće nije samo smeće, što će reći nešto nevrijedno. Prema shvaćanju onodobne gradske vlasti, to se posebno odnosi na ulični otpad koji lako gori i pun je kalorija podatnih za pretvaranje u korisnu energiju. Kako su već potvrđivala iskustva nekih velikih europskih gradova, koje se mudro pribavilo, dobici pritom mogu biti višestruki: kvalitetna energija (za pokretanje raznih strojeva), povoljna cijena energije (zbog jeftine sirovine) te, nimalo posljednje, bolja higijena gradskih površina. Štoviše, kao nusproizvod bi ostalo umjetno gnojivo.
Polazna situacija za inicijativu zvanu spalionica nije bila uzorna. Tijekom 19. stoljeća – zabilježeno je: držeći se starih ovdašnjih običaja! – smeće koje se prikupljalo s riječkih ulica i iz stambenih zgrada bacalo bi se u velike jame na rubu grada ili pak u more. Što ćemo, takva vremena. Otpad na otvorenom znale su razvlačiti životinje, što je put u loš scenarij sa stajališta epidemiološke sigurnosti stanovništva. Prvi na udaru bili su oni koji su odnosili smeće u jame, gdje su mogli doći u doticaj za zaraznim tvarima i odnositi ih na svojoj odjeći u grad, za početak u vlastite domove. U izgradnju spalionice gradska je vlast krenula vođena higijenskim i zdravstvenim razlozima, a nije imala ni bilo što protiv dodatnih dobitaka koje je pogon obećavao.
Postrojenje kakvo ni Budimpešta nije imala
Riječka spalionica smeća otvorena je koncem svibnja 1905. godine. O njezinoj naprednosti svjedoči podatak kako je u tom trenutku Rijeka bila jedini grad u mađarskom dijelu monarhije koji se mogao pohvaliti postrojenjem koje je istovremeno rješavalo pitanje otpada i davalo okruženju energiju. Dobro ste pročitali, takvo postrojenje nije imala ni Budimpešta.
Spalionicu je projektirala bečka tvrtka Alphons Custodis, a rješenje je nosilo potpis inženjera Alessandra Heuffela. Ciglasta građevina lučnih, mrežasto ostakljenih prozora (završni izgled bio je djelo riječkog arhitekta Giovannija Randicha), podignuta je u kanjonu Rječine i imala dvije prostorije, veću i manju. Otpad za rad postrojenja skupljao se pored spalionice. Tehnološki proces upućivao je kako otpad valja najprije pripremiti za spaljivanje sušenjem, što se uglavnom odnosilo na organski otpad. Početni plamen dobivao se izgaranjem ugljena, potom bi njegovu ulogu preuzelo smeće, koje se na mjesto spaljivanja ubacivalo kroz cijev. Spaljivanje se odvijalo u četiri velike metalne peći, slične onima u industrijskim pogonima. Peći su radile kontinuirano, a dobivena toplina služila je za grijanje parnog kotla. Jedan kilogram smeća davao je paru pod tlakom od deset atmosfera. Parni kotao bio je povezan s dinamo uređajem, a on je pak proizvodio električnu energiju od 150 KS. Sve je pak bilo povezano s hidrauličnim sustavom koji je crpio vodu izvora Zvir u gradski vodovod.
U anorganskom materijalu koji bi ostajao nakon spaljivanja znalo se naći metalnih dijelova i oni bi se vadili strojem, dok bi se sam materijal usitnjavao i koristio za posipavanje.
U slučaju kvara koje od peći, snaga dobivene energije pala bi na 130 KS, što nije bilo dovoljno za rad crpki za vodu iz Zvira. Zbog toga je gradu nedugo po otvorenju spalionice predloženo da se pećima pridruži još jedna, kao rezervni izvor energije. S tako povećanom snagom moglo se širiti popis korisnika energije postrojenja. Čini se da je prijedlog prihvaćen, na što upućuje podatak kako je jeftinu električnu energiju spalionice 1906. godine počela upotrebljavati obližnja novopodignuta klaonica, za rasvjetu.
Uspješna financijski i – ekološki
Spalionica se pokazala kao vrlo uspješan projekt. Ne samo s financijskog, nego i s ekološkog stajališta – gradsko okruženje postalo je zamjetno čišće, dim što je nastajao radom postrojenja bio je jedva vidljiv, a oko spalionice – kako je zabilježio onodobni gradski tisak – nije se osjećao neugodan miris. Čini se kako je objekt bio uistinu uzoran, kada ga pod upitnik nije stavljala ni činjenica da je radio ništa manje nego u kanjonu Rječine, što znači u blizini gradskog izvora vode.
Bob Dylan tu spalionicu zasigurno nije vidio. Daleko je putovati preko oceana, a možda mu se ona nije ni činila kao poticajan povod za put. Čak i da su se nekako uspjele poklopiti godine u ovoj priči, njegove i njezine, a znamo da nisu baš. Nisam je vidio ni ja, spalionica je djelovala do Drugog svjetskog rata. A sve se pitam hoću li vidjeti i neko novo postrojenje te naravi koje bi nam grad učinilo čišćim, ugodnijim, ljepšim mjestom za život. E moj Bobo…
Podijeli na društvenim mrežama