Paviljon Ri / Velid Đekić

Ograničimo
li se na doba koje poneki među nama još kako-tako pamte, ono nedugo poslije
Drugoga svjetskog rata, saznat ćemo kako je gledanje filmova na otvorenom u
našemu malom ljetnom užarenom urbanopolisu popularna navada još od ranih 50-ih.
Točnije, od 1951. godine, kada je u Rijeci otvoreno prvo poratno ljetno kino.
Dogodilo se to 28. srpnja na Trgu Vladimira Gortana (danas Trg Republike
Hrvatske?) i za tu je prigodu nabavljena najbolja tehnička oprema u gradu, na
kojoj je svim ostalim, stalnim riječkim kinima, a bilo ih je pet, moglo samo
zavidjeti. Ljetno kino moglo je primiti oko 800 gledatelja. Mjesta nisu bila
numerirana, ali to ne znači da se moglo ući bez ulaznice, koja je koštala 16
dinara. Filmovi su se „vrtjeli“ svakim danom u tjednu od 21 sat, a namjera je
bila organizatoru, Direkciji Gradskoga kinematografskog poduzeća, da
gledateljima ponudi uglavnom premijerne naslove. Onaj koji je otvorio sezonu?
Spektakularan, u boji, film generacije, „Bal na vodi“.

Idete li ovih dana u kino? Naravno, mislim na ljetne predstave u Art-kinu Croatia, kako priliči ovom dijelu godine. Ako je odgovor potvrdan, znajte kako tom sklonošću samo ponavljate praksu koju su Riječani imali poodavno. I možete se smatrati tek novim nastavkom serijala koji su počeli ispisivati vaše majke i očevi, štoviše bake i djedovi…Što
bi dali onodobni fanovi „Bala na vodi“ da su mogli, poput današnjih Riječana,
zaputiti se prema „živom“ balu na vodi što se ovih dana mogao vidjeti u bazenu
na Kantridi i gledati na djelu neke domaće Esther Williams? To im nije mogla
prirediti ni najrazmahanija mašta…

U
drugoj polovici 50-ih ljetno kino funkcionira na Trgu Riječke rezolucije. Unatoč
popularnosti kina, ili možda upravo zbog toga, njegov je rad  duže vrijeme zadavao probleme upravi Kinematografskog
poduzeća. Neki su gledatelji preskakivali preko improviziranih pregrada koje su
dijelile prostor kina od ostatka Trga, a bile su postavljane prije svake
predstave. Pored toga, za vrijeme prikazivanja filmova bio je onemogućen
pristup u stanicu Narodne milicije i u prostorije Kotarskog odbora Narodne
tehnike. Projektor kina bio je smješten u prostoriji koja je Odboru bila
neophodno potrebna, što nije olakšavalo rad osoblju kinematografskog poduzeća.
Problemi su s godinama kulminirali, pa 1959. predstave ljetnog kina na toj lokaciji
nisu održane.

Takva
situacija postala je krajem ljeta 1959. poticaj mislima o iznalasku neke druge
lokacije. Prvotna zamisao vodila je prema parku uz Narodni muzej (danas zelena
površina pred Guvernerovom palačom), koji se učinio pogodnim za postavljanje
ljetne pozornice, što je mogla poslužiti za filmske i ostale predstave. No,
gradski urbanisti pronašli su hrpu zamjerki zbog kojih je ideja na koncu ostala
samo ideja. Sljedeća zamisao stavila je na dnevni red Omladinsko igralište. Ni
to se nije pokazalo sretnom zamisli zbog udaljenosti Omladinskog igrališta od
gradskog središta. Da, Riječani su u vezi s korakom-dva izvan najužeg gradskog
središta i tada bili razmaženi. Stigao je i treći prijedlog, koji je stavio na
dnevni red srednjoškolsko rukometno igralište u ulici Đure Đakovića (danas
Ciottina, teren iza zgrade političkih stranaka, pretvoren u parkiralište).

Shodno
domaćim običajima, a i ne samo domaćim, prijedlozi su kružili od jednoga do
drugog stola gradske birokracije, bez znakova približavanja rješenju problema. Kinematografsko
poduzeće smatralo je kako se rješenje nalazi na Omladinskom igralištu, stavljajući
na stol argumente poput mogućnosti postavljanja preko tisuću sjedećih mjesta na
igralištu i mogućnost instaliranja filmskog platna dimenzija većih od onih koja
se koriste drugdje.

Idete li ovih dana u kino? Naravno, mislim na ljetne predstave u Art-kinu Croatia, kako priliči ovom dijelu godine. Ako je odgovor potvrdan, znajte kako tom sklonošću samo ponavljate praksu koju su Riječani imali poodavno. I možete se smatrati tek novim nastavkom serijala koji su počeli ispisivati vaše majke i očevi, štoviše bake i djedovi…Ni
sljedećeg ljeta, godine 1960, ljetnog kina nije bilo. Duhovi su se zbog toga
uzbudili, o čemu su krajem godine posvjedočili planovi o čak tri lokacije s
ljetnim kinom, povrh priče o Omladinskom igralištu (koje, usput budi rečeno,
više nije bilo spominjano). Novi ljetni kinematograf trebao je biti izgrađen na
školskom rukometnom igralištu u Đakovićevoj ulici. Pripremljen je i nacrt, koji
je predviđao da rukometno igralište ne bude dovedeno u pitanje, odnosno da bude
korišteno poslije filmske sezone. Kapacitet? Šest stotina sjedišta. Ljetno kino
trebalo se pojaviti usporedno na Trsatskoj gradini, koristeći pozornicu za
kazališne i ostale predstave predviđene u sklopu trsatskih turističkih
sadržaja. Prostor je nametnuo dilemu: platno standardne ili veće širine? Dok se
tražilo odgovor na to pitanje, na dnevnom redu se našla još jedna lokacija, na
Krimeji, u blizini Orjentova igrališta. Urbanističkim planom uređenja toga
dijela grada predvidjelo se izgradnju stalnog kinematografa na mjestu gdje su
se nalazile vojničke barake. Izrade idejnog rješenja i investicijskog plana za
novo kino prihvatilo se poduzeće Zagreb-reklam, predviđajući 600 sjedala,
široko platno i pozornicu za predstave varijetea. Uz kino je trebala biti
izgrađena ljetna pozornica, a sve je valjalo početi graditi 1960. godine. Kino
na Gradini trebalo je pak početi radom 1. svibnja.

Vodeći
se time, Kinematografsko poduzeće je početkom 1960. nabavilo novi projektor i
sjedala. Ali, dani su prolazili, a su ona stajala u skladištu, tužno čekajući
trenutak koji bi im dao praktičan smisao. Štoviše, umjesto koraka prema
rješenju problema, on kao da se dodatno multiplicirao, šireći popis možebitnih mjesta
za ljetno kino na prostor u dvorištu Učiteljske škole (danas Osnovna škola
nikola Tesla) i (ponovo) u park Narodnog muzeja. Otkud takav scenarij? Kada su
gradski odličnici kako-tako donijeli odluku, stavljajući prst na planu grada na
Ulicu Đure Đakovića, sportski funkcionari počeli su ih vući za rukav,
nagovarajući da rukometno igralište ostane isključivo u njihovim rukama.
Posljedica? Lutanje se nastavilo. Prvi svibanj je prošao, pomaci nisu bili
vidljivi ni na Gradini.

Prebacivanje
loptice s jedne na drugu stranu stola nije pokazivalo znakova posustajanja, pa
je problem privremeno šutnut u dvorište Osnovne škole Matteotti (danas Pomorski
fakultet). No, čim su se predstave pod ljetnim nebom toga dijela grada konačno
počele odigravati, pokazalo se da živost na susjednom igralištu Košarkaškog
kluba Nafta (kasnije Kvarner) i programi ljetnog kina teško mogu ići zajedno.
Filmske predstave su se održavale svakim danom osim subotom i nedjeljom, ali im
je kolovoza 1964. došla glave buka što su je stvarali košarkaški treninzi i
svirka bendova na plesnim večerima Nafte. Svoje su učinile i grupe mladića
neobuzdana ponašanja što su se okupljali na predstavama.

Idete li ovih dana u kino? Naravno, mislim na ljetne predstave u Art-kinu Croatia, kako priliči ovom dijelu godine. Ako je odgovor potvrdan, znajte kako tom sklonošću samo ponavljate praksu koju su Riječani imali poodavno. I možete se smatrati tek novim nastavkom serijala koji su počeli ispisivati vaše majke i očevi, štoviše bake i djedovi…Dok
su se Riječani vrtjeli u krugu, Opatijci su bili mnogo uspješniji. Prvih toplih
dana 1960. montirali su na Ljetnoj pozornici 12 metara visok i 30 metara širok
ekran, čime je publika (prostor je mogao primiti 2.500 duša) dobila priliku
uživati u „najboljem i najmodernijem kinu u našoj zemlji“. Uskoro su predstave
na opatijskoj Ljetnoj zaredale, a Riječani su nastavili rješavati problem tako
da ne bude riješen…  

To, naravno, ne znači da ljetnih filmskih predstava u
Rijeci nije bilo i potom. Tko je poželio, primjerice, vidjeti dobar film pod
vedrim nebom u gradu sredinom 80-ih, mogao je sa zadovoljstvom zaključiti kako
je Trg riječke rezolucije u tom pogledu iznova aktualan, gledajući najnovije
naslove iz produkcije Wima Wendersa i ostalih svjetskih redateljskih imena. Ili
pak to isto zaključiti s nezadovoljstvom, prepoznajući u toj lokaciji ništa
drugo do nastavak dugogodišnje vrtnje u zatvorenom krugu. 

Prostor
što ga za potrebe ljetnog programa danas koristi Art-kino Croatia (s čijih
predstava na otvorenom donosimo fotografije) novost je. Zadnja, trajna u nizu
ili…?

Oznake