Paviljon Ri / Velid Đekić

Da, ideologija je namijenjena djeci u jednakoj mjeri kao odraslima.
Štoviše, gdje god se osvrnemo, vidimo kako se manje-više svi koji bi krojili
drugima pogled na svijet usmjeravaju na djecu s posebnim žarom, znajući da su
im djeca najzahvalnija i najproduktivnija meta: tu je krojiteljski posao
najlakši (za razliku od odraslih, ili barem dijela njih, samozaštitni mehanizam
još im je u povojima) i najproduktivniji (što im se utuvi u glavu u formativnim
godinama, nosit će u sebi cijeli život). U prijevodu, djeca su idealan medij
svake ideologije, svjetonazora, religije etc., zbog čega njihovi pronositelji
strastveno nastoje ući u vrtiće i osnovne škole, dapače institucionalizirati
svoju ulogu na takvim mjestima, što im omogućuje posebno uspješno „ribarenje
ljudskih duša“. Ima ribarskih lovina koje su veće kada su manje…

prva riječka poratna slikovnicaListopad je, upravo smo ostavili iza nas Dječji tjedan i vrtim u rukama
prvu dječju slikovnicu, točnije prvu slikovnicu za djecu objavljenu u Rijeci
onoga poraća, hoću reći neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Listam je,
gledam, čitam, pa zaključujem: ideologija najmlađima jučer i prekjučer,
ideologija danas, bit će bome i sutra, ne u žličicama, nego u velikim žlicama, ako
može i kutlačama. I za tu vrstu obroka vrijedi standardna rečenica vrtićkih teta:
„Sve treba pojesti, od toga se raste“. Raste u poželjnom, pravom/“pravom“
smjeru… U kojem se smjeru i na koji način raste sa spomenutom slikovnicom,
saznajmo zajedničkih listanjem njenih stranica.

Slikovnica Bio jednom jedan kralj (Perica se zvao) nosi autorski
potpis Barba Vilka (tako kaže službena informacija izdanja), a pojavila se u
nakladi Prop-odjela Okruga Narodnog Fronta za Hrvatsko primorje studenoga 1945.
godine. Sušački list Primorski vjesnik objavio je početkom istoga mjeseca u
nekoliko navrata reklamni oglas koji razjašnjava tko se krije iza autorske
formulacije Barba Vilko (riječ je o našemu poznatom likovnom umjetniku,
akademskom slikaru Vilimu Svečnjaku), ujedno dao informaciju kako je izdavački
posao za Prop-odjel ONF-a odradio zapravo Primorski vjesnik, zbog čega tu
novinsku kuću možemo smatrati njegovim izvršnim izdavačem.

prva riječka poratna slikovnicaReklamni oglas pruža još jedan važan podatak žanrovske naravi, na djelu
je „aktuelna politička slikovnica“. Pošteno. Već na prvu loptu eto nam ključa u
kojemu valja čitateljski primiti ono što je objavljeno na stranicama izdanja. Informacija
iz same slikovnice kaže pak da je na djelu „slikovnica za odrasle i za djecu“. Je
li žanrovski podatak namijenjen ponajprije odraslima (koji su slikovnicu trebali
prvi uzeti u ruke, a potom je djeci čitati i objašnjavati, bez čega bi je ona upitno
razumjela), ponajprije djeci (čijoj pameti valjda ponuđeni sadržaj slikovnice posrkati),
ili pak u jednakoj mjeri oboma, bez obzira na generacijski redoslijed čitanja, možda
je suvišno pitanje. Ta u političkom se, ideološkom žanru ne postavljaju
pitanja, nego slušaju odgovori, unaprijed spremni i za ono što ste mislili (a u
njemu nije poželjno previše misliti) i za ono što niste mislili pitati.

O čemu govori Barba Vilkov rad, tiskan u doba kada su djeca o svom
okruženju saznavala dobrim dijelom baš iz slikovnica, a ne iz još nepostojećih laptopa,
tableta i pametnih telefona? U doba kada su njihovim zaigranim svijetom
carevali papir umjesto prozirne plastike ekrana, miris boje umjesto titranja
piksela, okretanje listova umjesto mrdanja kursorom i klikanja mišem? O onomu,
poštovani čitatelju, za što su tehnološke mijene nebitne…

prva riječka poratna slikovnicaSlikovnica je – točnije bi bilo reći bojanka, tragom činjenice da se na
njenim stranicama nalaze isključivo crteži, a uputa na kraju izdanja dodaje
„djeca neka bojadišu crteže pastelom“ – ugledala svjetlo dana u povodu 11.
studenog 1945., kada su organizirani prvi poslijeratni izbori u državi. Bili su
to izbori za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije, na
kojima se formalno odlučivalo o karakteru države i to, danas zvuči zanimljivo,
ubacivanjem kuglica u jednu od dvije glasačke kutije, državnu ili opozicijsku
(popularno nazvanu „ćoravom kutijom“). Glasački se izbor u praksi svodio na
dilemu „za Tita ili za kralja“… Ili možda nije, znamo li kako su izborni
proces  čvrsto kontrolirali naoružani
predstavnici jedine političke snage koja je tada imala vlast u rukama, a to
nije bila „linija“ Perice iz slikovničina naslova.

Glavni protagonist izdanja, kralj Perica, lako je dokučiti današnjem imalo
upućenijem čitatelju, ondašnjem pogotovo, detronizirani je suveren Kraljevine
Jugoslavije, prikazan kao dijete, što će reći stvorenje nedoraslo situaciji u
kojoj se zadesilo. Vrlog „junaka“ eto već kao karikature na naslovnoj stranici
izdanja, s krunom na glavi i malim vladarskim ogrtačem od hermelina preko
ramena, iza leđa mu viri drvena puškica, na grudima je niz odlikovanja, dok
desnicom vuče drvenog konjića na kotačićima.

prva riječka poratna slikovnicaIz stranice u stranicu slijede
susreti s infantilnim monarhom koji ne razumije adekvatno okolnosti u kojima se
nalazi, „vlastodržac“ koji ne vidi kako u njegovim rukama nema stvarnih uzdi
društvene i državne moći, poput vojske, crkve, predstavnika kapitala i sličnih
„stupova“ državne stabilnosti predratne Jugoslavije. Oni koji predstavljaju te
„stupove“ komični su čovječuljci, igračka monarhija se Perici u rukama raspala,
a jedino što mamuza je dječji drveni konjić, što je lako čitljiva, jednoznačna
simbolika. Svijet se malom Perici raspada upravo u nedjelju 11. studenog, što
je poruka kakvu mu sudbinu kroje izbori, njemu i državi koju je vodio. Možda bi
bilo ispravnije reći, sugerira slikovnica, mislio da vodi, s obzirom da njime
manipuliraju baš svi oko njega: generali, svećenici, gospodski cilindraši ove i
one vrste, sve tzv. (da se poslužimo onodobnim političkim rječnikom) „crna reakcija“.
Perica nije drugo do njihova lutka na koncu, a smatraju li oni potrebnim, dat
će mu i po turu jer nije udovoljio njihovim očekivanjima. Jedna stranica posvećena
je u cijelosti velikoj osmrtnici preminuloj monarhiji, sljedeća prikazuje „reakcijsku“
svitu kako za njom žaluje, pri čemu je autor vodio računa o
političko-nacionalnom profilu ucviljenog društvanca, uključujući u njega
predstavnike istočne i zapadne crkve, te likove četnika i ustaša. Sve strašni propali
„lafovi“ (rječnik autora izdanja) čiji će predvodnik okončati u slikovnici kao
poljsko strašilo.

prva riječka poratna slikovnicaRad Barba Vilka je ogoljen propagandistički materijal, načinjen u
jednokratnu utilitarnu svrhu. Njime se htjelo ismijati ključne točke dotadašnje
državne moći, time ujedno dati putokaz odraslim čitateljima kako glasati na
izborima koji su odlučivali o državnoj sudbini. Da bi ispunila funkciju, tiskovina
se pojavila netom uoči izborne nedjelje, s uvodnom napomenom već na naslovnoj
stranici,„odrasli neka je gledaju do 11. 11. 1945“, a tek potom „neka je daju
djeci da se i ona zabavljaju“. Kada Perica na izborima dobije ono što je
zaslužio, mogu mu se smijati i djeca…

Kako je izdanje primljeno službeno? U najkraćem, očekivano. Ta igralo
je, sa stajališta onih koji tada imali stvarnu vlast, na sigurnu kartu. Evo
dijela prikaza kritičara Vilka Ivanuše objavljenog u zagrebačkom tjednom listu
Glas rada, glasilu (tada „organu“) Jedinstvenih sindikata za Hrvatsku: „Ova je
slikovnica, dakle, zanimljiva po svome sadržaju do kraja. Osim svoje političke
aktuelnosti, ona će imati svoje značenje upravo kao dječja slikovnica, jer će
im osim zabave pružiti usput i onaj odgoj, koji odgovara našim težnjama i koji
je u skladu s duhom vremena i novom stvarnošću, koju izgrađujemo. Ismijavanje
autoriteta i fantoma, na kojima je počivalo naše staro društvo u bivšoj,
predratnoj Jugoslaviji, stvara najbolju predispoziciju kod djeteta za nove
vrijednosti. Uspeh i smisao takve slikovnice leži i u tome, što će se taj
proces u odgoju razvijati spontano, nenametljivo, putem zabave. Mislimo, da je
tim pokušajem data sugestija i pobuda novim metodama, koje treba primijeniti,
kada se budu radile slikovnice za djecu t. j. da se vodi računa o dječjoj
psihologiji ne samo u pitanju sadržaja, već i u pogledu iznesenog načina
njegovog oblikovanja.“ (Citat prema navodima iz članka O jednoj slikovnici,
Novi list 29. studenog 1945. godine).

prva riječka poratna slikovnicaVremenski odmak od dana kada se službeno razmišljalo na takav način
upućuje nas da recenzentske riječi primimo s podozrenjem, za razliku od njih stavljajući
upitnik i nad sadržaj slikovnice i nad njezin metodološki pristup. Tema izdanja
teško da se može smatrati nečim primjerenim, a kamoli poželjnim za dječje glave
koje nisu dorasle baviti se sudbinskim političkim pitanjima ove ili one države,
ovog ili onog vremena. Djeca su djeca i treba ih pustiti da budu to što jesu,
dok jesu. Sve drugo je manipuliranje odraslih dječjom psihom, njezino uprezanje
u tuđa kola, u prijevodu jedna vrsta nasilja nad njom. Pokazana pak navodno
uzorna metodologija kojom  se odlučilo
predočiti problematiku jednoga političkog trenutka sukladno dječjoj psihologiji,
pati od jednako ozbiljne boljke. Karikirano viđenje stvarnosti tu je poprimilo
oblik satiričnog ruganja, pri čemu je glavna rugalačka meta, kralj Perica,
prikazan kao dijete, otud više nego čudna pedagoška poruka malim čitateljskim glavama
kako je prihvatljivo odnositi se prema drugoj i drukčijoj djeci kao meti.
Satirično svođenje teme na plošnu, crno-bijelu optiku, put je u pedagoško iskliznuće
kojemu nikakvo naknadno nanošenje boje dječjom rukom koja drži pastele ne može
pomoći. Nisu djeca ta koja boje crteže u bojanci, ona je ta koja pokušava
obojiti, „prefarbati“ njih, ulijevajući im u glavice jednosmjeran politički,
odnosno ideološki sadržaj.

Autor Vilim Svečnjak u to je doba jedan od ključnih i uspješnih motora
gradskoga kulturnog života, stigavši u Rijeku prvih poratnih dana tragom naloga
političke partije koju je slijedio da bude pokretač obnove toga dijela gradskog
života. Usporedno se bavio edukativnim radom u gradskim osnovnim i srednjim
školama i dječjim crtežom, naročito od sredine 1945. godine, kada je počeo raditi
kao nastavnik likovnog odgoja u Sušačkoj gimnaziji. U Riječkoj gimnaziji
pripremio je i postavio izložbu Odgoj i obrazovanje u SSSR-u, 1948.
organizirao Izložbu dječjeg crteža, prvu te vrste u novostvorenoj Jugoslaviji,
tomu valja dodati organiziranje putujućih izložbi dječjeg crteža… No, kako
pokazuje slikovnica Bio jednom jedan kralj (Perica se
zvao)
, uza sve bavljenje dječjim crtežima, a pogotovo crtežima za djecu, u
Svečnjakovu radu te vrste nije baš sve bilo primjereno dječje. Ideologija
isporučena djeci njegov je loš trenutak, trenutak koji se može razumjeti uvažavajući
povijesni kontekst unutar kojega se dogodio, ali ne i prihvatiti. Ideološko-propagandni
obrasci uvijek su isti, mijenjaju se samo predznaci i tu ništa ne može
promijeniti čak ni Barba Vilko.