A zašto svima smeta kada smo drugačije budni?

Ponašamo se onoliko čovjekom i onakvim čovjekom shodno našem
mentalnom razvoju promatrano s oba razvojna aspekta. Što smo “veći”,
to će i naše ponašanje kao i naši pogledi na svijet biti širi i obuhvaćati, a
istovremeno i prihvaćati veću ljestvicu različitosti. Govorim djetetu kako to
nije ribica i crtam mu je pokušavajući mu što bliže dočarati izgled ribe. No,
usprkos mom trudu ostaje pri svom mišljenju i kreće crtati nove oblike koji
njemu sliče na ribice. Svatko od nas drži do svog mišljenja smatrajući da je
ono ispravno i jedino istinito za njega krenuvši od male djece koja se, kako
primjećujem i na osnovu nekih drugih osobina, 
rađaju s određenim profilom koji je svojstven svakom djetetu i ne
razlikuju se po njemu po pitanju stida, radoznalosti i tako dalje pa do
odraslih osoba koje su već izgrađene i usmjerene osobe koje od društva u kojima
žive uzimaju ono što smatraju prikladnim za sebe koristeći različita mjerila,
no ne samo vlastita, već i tuđa, pogotovo osoba s kojima su u bliskom
kontaktu  te zavisno od normi okoline u
kojoj se kreću.

Na svijetu živi oko 7 milijardi različitih ljudi. Svaki
čovjek skup je mana i vrlina na temelju kojih se gradi zid njegovog života
upravo iz razloga što mane i vrline određuju nečiji karakter, a samim time i
njegove ciljeve ka čijem će ostvarenju usmjeriti svoje napore, a svojim
akcijama djelovati na druge ljude u svojoj blizini. Neprestano smo u suradnji
jedni s drugima, bili toga manje ili više svjesni, i neprestano smo u potrebi
jednog za drugog. Dijete od tri godine drži do svog mišljenja i ne prihvaća
tuđe. Odrastao čovjek drži do svog mišljenja i ne prihvaća tuđe. Glavna i
najbitnija razlika nije u generacijskom jazu, već u tome što je dijete u
procesu učenja i tek počinje shvaćati obrasce po kojima se treba ponašati,
odnosno koji se smatraju pravilnima u njegovoj obitelji. Iako kažemo da učimo
cijeli život, uvijek ćemo sresti ljudi koje neke lekcije ne žele naučiti i
primjeniti u svom životu. Svijet u kojem mi živimo je svijet informatike i
tehnologije, svijet „modernog doba“ kakav smo prije mogli gledati na filmovima
koji su prikazivali budućnost, još nam samo nedostaju automobili koji se kreću
lebdeći u zraku, no prije svega je ljudski svijet različitosti koje nas čine
nejednakima u pogledu izgleda, razmišljanja, nacionalnosti i religije.

Problem koji se ovdje javlja je problem tolerancije jednih na
druge, problem neprihvaćanja toga da nismo svi jednaki i rekla bih da je to
izvor  današnjih globalnih sukoba u
svijetu i pojedinačno, sukoba pojedinca s drugim pojedincem i zajednicom.
Umjesto da toleriramo, ali i prihvatimo, mi se odbijamo jedni od drugih zbog
vlastitih predrasuda. Albert Einstein jednom je rekao da je lakše razbiti atom,
nego predrasudu. Lakše je neprihvatiti tuđe mišljenje, nego razmisliti o njemu
pogotovo ukoliko to nije mišljenje većine, ukoliko to nije mišljenje kalupa,
već iskakanja iz tračnica, jer sve što je drukčije od „istog“ na koje smo
navikli  je novo koje traži adaptaciju u
psihu čovjeka, a svaki je čovjek je već adaptiran na ono što je po njegovim,
ali i društvenim standardima prihvatljivo. Adaptacija novog i drugačijeg
zahtijeva prije svega toleranciju, ali završava ne samo toleriranjem toga, nego
i prihvaćanjem. Ukoliko smo nešto tolerirali, ne znači da smo to i prihvatili,
a po meni bi definiranje čovjeka kao ljudskog bića značilo smještanje njegovog
mentalnog sklopa u prirodu tolerancije i prihvaćanja različitosti jednih od
drugih. Čovjek je uvijek čovjek. Neprihvaćanje drugačijeg samo zato što nije
„isto“ na koje je on navikao neće ga učiniti većim, već naprotiv, samo manjim
čovjekom te će si time ugušiti i smanjiti prilike za proširenje i razvitak
svojih vidika.

Miroslav Mika Antić postavio je dobro pitanje: „Ne sanjamo
svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smeta kada smo drugačije
budni?“ Zašto nam smeta? Zašto jedni druge uporno ne prihvaćamo?