Studentarije

Već sam u nekoliko
svojih članaka spomenula utjecaj društva na pojedinca. Koliko god mi pokušavali
ne biti pod tim utjecajem, teško uspijevamo jer bi to značilo ne biti dio
društva, a poznato nam je da je društvo skup pojedinaca. Posljednih dana uviđam
kako nam u većini slučajeva danas naša glava koristi samo da stoji na ramenima
i kako bismo obavljali osnovne životne potrebe i funkcije. Ukoliko netko
koristi svoju glavu i svjestan je onog čega drugi nisu, tog se „filozofa“,
„mudraca“, „zalutalog“, „zastarjelog“ marginalizira te on nailazi na opće
neprihvaćanje, osim grupice istomišljenika. Nekoliko milijardi nas je i svaki
od nas je jedinka za sebe, hrani svoje vlastite misli onim što ga zanima i što
smatra prikladnim za sebe. No sve je popularnije da svoje misli bojimo bojom
koju koristi zajednica koje smo dio. Želimo biti prihvaćeni, želimo biti
voljeni, želimo biti poštovani i upravo zato se bojimo odstupati u situacijama
koje traže da budemo drukčiji, da netko bude drukčiji!

Dok hodamo gradom,
razne vrste ljudi nađu nam se pred očima. To su pankeri, rokeri u kožnjacima i
sa irokezama, poslovnjaci u odijelima i s aktovkama, djevojke u rozim tajicama,
hipiji, to su sve nečija djeca, muževi, supruge, djevojke, momci i svi slijede
ono što ih najviše zanima u životu. Oni su ono što žele biti pa čak i ako ih
njihova vlastita rodbina radi tog izbora osuđuje i odbacuje. Ako smo spremni
riskirati samo kako bismo bili ono što želimo i što smatramo najboljim za nas,
zašto nismo spremni riskirati i dignuti svoj glas za pravdu, za druge? Bolujemo
li i mi od bolesti sa početka teksta, je l’ se to ne tiče ni nas ili pak to
ovisi o tome koliko se određenim problem bavi naša okolina? Posljednjih dana
mislima mi luta pojam s kojim sam se nedavno susrela, a definira ponašanje
ljudi prisutno u skoro svakom društvu i kod skoro svih pojedinaca. Konformizam
je oblik ljudskog ponašanja kojim se pojedinac prilagođava zahtjevima okoline
pa čak i ako to  nije u skladu s njegovim
vlastitim mišljenjem i željama. Zvuči kao neka umna igra? Nije. Dokazano je
istraživanjima da se ravnamo prema onom što kažu drugi kada sami nismo sigurni
u svoju odluku i svoj izbor što bi se dalje moglo povezati i sa dizanjem glasa
za pravdu, za one potlačene, za ono što je očigledno. Ako svi drugi šute, i ja
ću. Zašto bih ja bio drugačiji? A takav je stav jedino dobar i dovoljan za onog
koji se pomirio sa svijetom takvim kakav jest. Koliko se svatko od nas može
pomiriti sa nepravdom koja je svuda oko nas? Koliko svatko od nas može biti
slijep, gluh i nijem na ono što nije u redu? Ne treba nam televizija, ne
trebaju nam radio i novine, ne trebaju nam drugi kako bismo mogli razlikovati
dobro od lošeg. Rađamo se s ljudskošću, samo je pitanje s kojim je drugim
osobinama kasnije zatrpamo. Poznat je čuven govor Mahatma Gandhija kojim kaže
da je lako biti u grupi, ali treba hrabrosti stajati sam. Gdje su hrabri?
Hrabrost smo zamijenili tolerancijom, no onom krivom tolerancijom. Ne možemo
sebe nazvati tolerantnim i slobodnim umom time što ćemo dozvoliti stvari koje
netko čini, ma o kakvim se stvarim radilo. 
Ako su te stvari prisutne, ne znači da su prave.

Čitam o stanju u
Palestini…Čitam komentare na to stanje. I jedan me posebno dirnuo, a u njemu
se iznosi, ni više ni manje, tužna istina današnjeg svijeta: „Kada trebaš imati stotine protesta kako bi
svijetu rekao da bombardiranje djece nije u redu, znat ćeš da je humanost
podbacila.“
Je l’ to konformizam? Živimo u patokratskom svijetu u kojem je
teško sačuvati svoj identitet i u kojem se taj identitet sveo na ime i
prezime.  Ne dopustite si da se
izgubite.  Budite što želite, ali prije
svega budite i ne zaboravite biti čovjek!

Kalendar događanja

Skip to content