Radno vrijeme galerije je radnim danom 10 – 13 i 17 – 20 sati, a subotom 10 – 13 sati. Nedjeljom i praznikom galerija je zatvorena.
Yuta Nakama
Yuta Nakama fotograf je i grafički dizajner s Okinawe koji je snažno povezan s kulturnim i umjetničkim životom svoje lokalne zajednice. Od 2012. godine surađuje kao fotograf i grafički dizajner u Garaman Hallu, prostoru za izvedbene umjetnosti smještenom u njegovom rodnom selu Ginoza na Okinawi. Garaman Hall nije samo mjesto održavanja predstava i koncerata, već i prostor susreta različitih umjetničkih disciplina, međunarodnih umjetnika i lokalne zajednice. Nakama upravo iz te neposredne blizine razvija svoj fotografski pogled.
Kao scenski fotograf, Yuta nastoji uhvatiti prolazne trenutke u kojima se glazba i ljudi spajaju na pozornici i iza pozornice, pokrivajući širok raspon međunarodnih umjetnika i lokalnih tradicionalnih događaja. Njegove fotografije tako nisu samo dokumentacija predstave ili festivala, nego bilježe i atmosferu, odnose među ljudima, pripreme, čekanje i ono što se događa izvan središta pozornice.
Njegov fotografski rad prisutan je u različitim kulturnim projektima koji povezuju Okinawu s umjetnicima i zajednicama iz drugih dijelova svijeta. Kao fotograf i autor vizualnog materijala sudjelovao je, primjerice, u međunarodnom umjetničkom projektu KIZUNA, koji je povezao umjetnike s Okinawe i iz Švicarske, a čija je premijera održana upravo u Garaman Hallu u Ginozi. U tom je projektu potpisan za fotografiju i dizajn promotivnih materijala.
Yuta Nakama fotograf je i grafički dizajner s Okinawe koji je snažno povezan s kulturnim i umjetničkim životom svoje lokalne zajednice
Njegovo ime pojavljuje se i u projektu UMUI, koji kroz film, ples i fotografiju istražuje tradiciju, identitet i veze među generacijama na Okinawi. Fotografije Yute Nakame korištene su i u međunarodnim prezentacijama tog projekta.
Nakama je svojom fotografijom zabilježio i brojne lokalne događaje u Ginozi, kao i projekte koji nadilaze granice Okinawe. Njegov fotografski rad obuhvaća različite kulturne događaje, izvedbe, umjetničke projekte i svakodnevni život zajednice. U Ginozi je, primjerice, sudjelovao i u fotografskim projektima vezanim uz kulturnu razmjenu s Tajvanom, dok se njegove fotografije redovito pojavljuju kao vizualna dokumentacija lokalnih izvedbi i događanja.
Osim profesionalnog rada za izvedbene projekte, Yutin osobni rad usredotočen je na svakodnevnu fotografiju, jer vjeruje da se najznačajniji trenuci često nalaze u običnom.
Upravo je ta povezanost s mjestom iz kojeg dolazi važna za razumijevanje njegova rada. Ginoza nije za Nakamu samo geografska odrednica, nego prostor u kojem se prepliću privatno i javno, tradicija i suvremenost, svakodnevni život i umjetnički događaj. Kao fotograf koji dugo djeluje unutar iste zajednice, on ne promatra Okinawu kao egzotičan ili udaljen motiv, nego kao prostor vlastitog iskustva.
Okinawa — Između tradicije i svakodnevnog života
Fotograf Yuta Nakama živi i radi uglavnom na Okinawi u Japanu, gdje je proveo mnogo godina fotografirajući tradicionalne izvedbene umjetnosti, festivale i performanse. Ono što me posebno zanima u radu Yute Nakame jest način na koji gleda dalje od spektakla same izvedbe.
Njegove fotografije ne usredotočuju se isključivo na najupečatljivije ili najljepše trenutke. Umjesto toga, one nam također skreću pozornost na ono što se događa prije, poslije i oko izvedbe – mirnije, naizgled obične trenutke koji se često previde.
Nakamino dugogodišnje iskustvo fotografiranja predstava i festivala, kao i njegova uključenost u vođenje dvorane za izvedbe, dalo mu je posebnu perspektivu o tome što se događa izvan pogleda publike. Sklon je promatranju s određene udaljenosti, a ta udaljenost postaje važan element njegova fotografskog jezika. Omogućuje mu da gleda izbliza bez nametanja ljudima koje fotografira.
Ovaj pristup posebno je značajan u kontekstu Okinawe. Festivali i tradicionalne izvedbene umjetnosti važan su dio okinawske kulture, ali za ljude koji tamo žive oni nisu samo spektakularni kulturni događaji. Oni su također dio svakodnevnog života, prirodno utkani u tkivo njihovih zajednica.
Okinawa pritom ima poseban kulturni položaj unutar Japana. Njezina povijest, nekadašnje Kraljevstvo Ryukyu, snažne veze s drugim dijelovima Azije i vlastite tradicije ostavili su trag u jeziku, glazbi, plesu, ritualima i svakodnevnom životu otoka. Upravo zbog toga fotografija koja se zadržava na čovjeku, gesti i svakodnevnom trenutku može otvoriti prostor za drugačije razumijevanje Okinawe – izvan turističke slike tropskog otoka i izvan spektakla tradicionalnog festivala.
Iz tog razloga vjerujem da Nakamino fotografije nude nešto nijansiranije od konvencionalnog portreta Okinawe. One ne žele prikazati samo ljepotu, boju, energiju ili spektakl njezinih festivala i tradicija. Umjesto toga, otkrivaju pojedinačne ljude u njima – njihove geste, izraze, pripreme, susrete i trenutke tihog promatranja.
U njegovim fotografijama tradicija tako nije predstavljena kao nešto izdvojeno iz života, kao muzejski ostatak prošlosti, nego kao nešto što i dalje postoji kroz ljude koji je žive. Upravo se u tom odnosu između kolektivnog nasljeđa i pojedinačnog iskustva nalazi jedna od najzanimljivijih dimenzija Nakamina rada.
Njegov fotografski pogled pritom često djeluje nenametljivo. Umjesto da traži jedan veliki, reprezentativni prizor koji bi objasnio Okinawu, Nakama skuplja niz manjih trenutaka. Oni zajedno stvaraju intimniju sliku mjesta: sliku ljudi koji čekaju, promatraju, razgovaraju, pripremaju se, nastupaju ili jednostavno žive svoj svakodnevni život.
Takav pristup posebno dolazi do izražaja u crno-bijeloj fotografiji. Oslobođene snažnih boja koje se često povezuju s Okinawom – plavetnilom mora, tropskim krajolikom, živopisnim kostimima i festivalskim dekoracijama – fotografije pozornost vraćaju na svjetlo, sjenu, pokret, lice, tijelo i odnos među ljudima. Crno-bijeli zapis tako ne umanjuje slojevitost Okinawe, nego je na drugačiji način ogoljuje i približava gledatelju.
U tom smislu naslov „Crno-bijeli Japan, tj. Okinawa — Između tradicije i svakodnevnog života“ ne treba shvatiti samo kao opis fotografskog postupka. On upućuje i na namjeru da se iza poznatih predodžbi o Japanu i Okinawi pronađe nešto osobnije: život koji se odvija između ceremonije i svakodnevice, između pozornice i njezine pozadine, između tradicije i suvremenog iskustva.
Riječ autora
Evo što kaže Yuta Nakama o svojim fotografijama:
„Posjetiteljima iz inozemstva ove fotografije u početku mogu izgledati kao slike Okinawe, Japana ili tradicionalne kulture. Ali nadam se da će s vremenom fotografije voditi dalje od tih ideja i omogućiti da se vidi nešto osobnije i intimnije: obični ljudi koji stoje iza tih tradicija i svakodnevni život koji tim tradicijama daje značenje…“
Upravo se u toj misli možda najjednostavnije može pronaći ključ za čitanje ove izložbe. Yuta Nakama ne fotografira Okinawu kako bi je objasnio izvana. On je fotografira iznutra, iz iskustva čovjeka koji je ondje rođen, koji godinama radi unutar vlastite zajednice i koji poznaje ljude, prostore i događaje koje fotografira.
Njegov pogled zato nije pogled turista prema nepoznatom mjestu, nego pogled umjetnika prema vlastitom okruženju. U tome se nalazi i posebna vrijednost njegovih fotografija: one nam dopuštaju da Okinawu ne promatramo samo kao egzotični krajolik ili prostor drevne tradicije, nego kao živo mjesto sastavljeno od ljudi, njihovih odnosa, svakodnevnih navika, sjećanja i suvremenog života.
Izložba „Crno-bijeli Japan, tj. Okinawa — Između tradicije i svakodnevnog života“ stoga je poziv da se pogleda malo dulje i malo pažljivije. Da se iza spektakla potraži čovjek, iza tradicije svakodnevica, a iza slike mjesta – život koji ga čini onim što jest.
Manfred Bernard
umjetnički direktor i kustos