Izložbu čine fotografije objavljene na njegovom Instagram Demicula profilu, koje su iz virtualne, prenesene u realnu stvarnost galerije kako bi se time odmjerila njihova estetska težina i vrijednost.
Koncept Fotografije dana izložbom je pretvoren u osobni vizualni dnevnik, odvojen od fotografske platforme na kojoj se jedna istaknuta fotografija slavi, komentira i koristi za postavljanje estetskih standarda drugima.
Kustos izložbe Ivica Nikolac ostavio je vizualno jasan oblik klasične instagramske objave, kako bi cjelokupnom projektu dodao i sociološki perceptivni efekt. Time je napravljen hibridni odmak od klasičnog izložbenog postava. Među fotografijama koje je Miculinić objavio na svojem profilu u periodu od 2020. 2025. g., odabrane su one koje nose klasičnu vrijednost tajanstvenog spoja nepredvidivih odnosa slučajnosti i vizualnog preklapanje boja i prostora.
Fotografski svijet Deana Miculinića
Suvremena urbana fotografija odavno je prestala biti samo fotografija grada i njegova stanovništva. Urbani prostor svakodnevno prolazimo, ali ga rijetko doista gledamo. Fasade, prozori, zidovi, izlozi, reklame, prometni znakovi, sjene i odrazi, najčešće ostaju tek kulisa našega kretanja. Fotografija, međutim, ima sposobnost zaustaviti taj prolazni pogled i pokazati nam ono što je u svakodnevici ostalo neprimijećeno.
Upravo se na tom prostoru između gledanja i viđenja razvija fotografski svijet Deana Miculinića. Njegova urbana fotografija ne nastoji nužno dokumentirati grad u njegovoj cjelovitosti. Ona ga rastavlja na fragmente, detalje i vizualne odnose. Miculinić okom usputnog fotografa, u geometriji arhitekture, prozora, ploha zidova, ritmu svakodnevnog života bilježi tragove vremena, slučajne susrete, kombinacije boja, sjene i odraze, vješto ih uklapajući u kompoziciju, precizno komponirani kadar. Pogled je to koji neprestano traži odnose između linija, površina, oblika i boja pretvarajući urbano okruženje u neiscrpan izvor, povremeno sladunjavih i romantičnih, ponekad nostalgičnih i melankoličnih, a često i komičnih vizualnih situacija. Nije slučajno što pojedini prizori njegovih urbanih fotografija podsjećaju na apstraktnu umjetnost: ono što je nekoć bilo predmet slike – ploha, linija, struktura, boja – sada se pronalazi u stvarnom prostoru grada. U trenutku kreiranja kompozicije Miculinić ne stvara prizor, nego ga otkriva. Prepoznaje kao moguću fotografiju složenih likovnih i emotivnih odnosa.
Premda je većina fotografija s izložbe snimljena u Rijeci, ali ima i onih snimljenih u drugima gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Miculinić u njima ne bilježi niti traži „odlučujući trenutak“, već vodi osobni vizualni dnevnik grada u kojem fotoaparatom ili mobitelom zapisuje neponovljive trenutke. Ono što je u stvarnosti slučajno, u njegovoj fotografiji dobiva novu strukturu i značenje čime ukida granicu između dokumentarne, Street i apstraktne fotografije.
Miculinić jasno koristi i boju kao aktivni vizualni akcent kompozicije. Iz beskonačnog mnoštva vizualnih informacija izdvaja ono što ima vlastitu unutarnju ravnotežu. Ponekad je riječ o snažnom kontrastu ili slučajnom susretu tonova, a ponekad o suptilnom odnosu nekoliko srodnih boja. Njegova intervencija događa se kroz izbor trenutka, kadriranje i perspektivu. On zastaje. Gleda. Primjećuje. Ono što bi inače prošlo nezapaženo dobiva vrijednost. Ipak, iza geometrije, boje i urbane dinamike postoji i drugačija strana ovog fotografskog pogleda. U autorovu odnosu prema gradu prisutna je nostalgija – ne nužno nostalgija za određenim vremenom, nego za načinom gledanja koji dopušta da se u običnom pronađe nešto intimno.
Njegov grad nije spektakularan grad razglednica. To je grad koji postoji neposredno oko nas, grad svakodnevnog života, slučajnih i neplaniranih susreta. Grad je to koji autor duboko osjeća i voli, grad kojemu pripada. Njegove fotografije sadrže dom.
U tome postoji i određena romantičnost njegovih fotografija. Ona se ne očituje u idealiziranju grada, nego u uvjerenju da ljepota još uvijek postoji u nečemu što smo prestali primjećivati. A tu je i melankolija. Ona proizlazi iz svijesti da su prizori koje fotografiramo prolazni. Fasade će biti obnovljene, boje će izblijedjeti, reklame će biti zamijenjene, ljudi će nestati iz kadra, a grad će nastaviti mijenjati svoje lice, stvarati nove susrete boja i strukture, slučajnosti koje će netko drugi pretvarati u kompoziciju prolaznosti i trajanja i u onome pored čega svakodnevno prolazimo prepoznati neku novu fotografiju. Zato se lajkamo da bismo potvrdili da smo i mi toga svjesni.
Dok bude struje i Interneta.
Ivica Nikolac