A tko ne mari za čari?

Bilježim da su društveni
odnosi u redakciji složeni i da nema smisla iscrpno opisivati kako sam prijatno
izignoriran. Nasumično tek zapažam da ovih nekoliko zatečenih novinara, te
jedna gospodična, imaju zgodan ukus za modu, a njihovo bih skupno raspoloženje
mogao nazvati napetim. Uopće me nije zanimao razlog, pa sam se dao na telefon,
optimistično se nadajući da ću saznati dal ima nešto vegetarijansko na meniju
za ručak kod mame. Nema. Morat ću se zadovoljit maneštrom ako neću gulaš.
Pogledavam na sat smješten na zglobu desne ruke, još imam 40 minuta do polaska
18A prema Srdočima. Ova mi činjenica ne ulijeva pretjeranu agilnost prema
mozgu, a kako je srditost među članovima ekipe poprimila nešto intenzivniju
notu, zaključim da je bolje uloviti klis negoli glumiti čovjeka iz službe za
društveno neprihvatljivo ponašanje.

Međutim, upravo u tom trenu u redakciju
stupa Bojan, bezrazložno – učinilo mi se isprva – veselim, ili je tako uvijek
na mene djelovao kao tip koji ništa ne traži nenametljivo pokazujući naklonost
prema većini – ukratko kao prijatelj – te iz vrećice Jugotona izvlači ploču.
Kako i ja dijelim njegov svjetonazor i zanimanje za longplejke, utrčavam mu
ususret i grabim mu iz ruku vinil. Cacadou
Look?, otme mi se zavišću obojen krik. Osmijeh na Bojanovu licu potvrđuje
moje sumnje, da, to je debi album od
ženskih! Ludo, ali atmosfera se u redakciji odjednom raskravila, a ono
nešto sumorno i teško je nestalo kao prebrisano pažljivom krpom za
odstranjivanje mrlja. Formiralo se pozitivno zanimanje za debi Opatijki, Tko mari za čari je unaprijed proglašen
objektivnim remek djelom, a curama je dodijeljen status beskrajno šarmantnih
ambasadorica dobrog ukusa i izvrsnih zabavljačica. Zato nisu htjele na Rijeka Paris Texas?, pita jedan neupućeni, a
Bojan s namještenim izrazom mrzovolje na licu mrmlja, a šta će im ta kompilacija kad su u međuvremenu snimile svoj cijeli
cjelcati album! I dodaje tomu da im je jednu pjesmu napisao i Divljan.
Vlada. Auuuu, otme se zborski izraz
divljenja. Kad ćeš mi posudit da
poslušam?, pitam prvi. Dogodine, zadirkuje
Bojan. Odi si kupi ploču, šta s’ škrt,
dobaci mi moguće rješenje zatečena gospodična među onom novinarskom gospodom.
Gledam u nokte, nisam ih nikad puštao da narastu dulje od milimetra preko ruba
jagodica, ali uglavnom zbog higijene. Ne zbog vježbanja na gitari. Ali imala je
pravo, da, mogu investirati u taj proizvod nekoliko dinara, kvragu.

Neznatno
povrijeđena dostojanstva prihvaćam kritiku i zaista odem u Užarsku, prethodno
svih pozdravljam, a gospodičnu s nešto manje entuzijazma. Tete iz Jugotona
kolutaju očima na moje ukazanje na ulaznim vratima, ali svejedno mi udijele
smiješak i zažele dobar dan, a ja, ne ostavljajući znatiželju po strani odmah
zatražim svoj primjerak Kakadujki. Indikatori raspoloženja se mijenjaju kod
zaposlenica shopa kad mi vele da nemaju ništa takvoga još na stalažama. Ne
prihvaćam njihov odgovor, zapravo više ni ne razlikujem koja je od njih koja
jer mislim da me i one zaj….bavaju, pa s emocijom žudnje i gotovo ljutnje
kažem ali sad je Bojan tu… Ali ne dovršavam rečenicu do kraja jer me one
upute da je mladi spomenuti novinar među privilegiranima koji unaprijed
dobivaju na recenziju naslove od izdavača, a da je zaista na njegovo ime stigao
ovamo taj neki šareni album. Promrmljam hvala i bježim van na vreli zrak.

Kasnije, od doma zovem
kritičara, pitam ga – i? Bojan kaže
pa to je sjajan, sjajan ženski pop album!
Svjetski, ubaci s manjom pauzom u recenziju. Ovo je njihova godina, zaključuje. Nakon dvadesetak dana konačno i
ja nabadam tu ploču na gramofon, osjećam autentični miris opatijskih parkova,
ali i oštarija, nosnice mi draži i miris ćevapčića, ali ispostavi se da to
susjed održava svoj grill uvijek spremnim. Nasuprot očekivanju, na usta mi ne
navire slina. Ali kad malo bolje pogledam u fotku s omota, više i nisam tako
siguran. No, da održim sebe u moralnoj neporočnosti prepustim se samo onome što
izlazi iz zvučnika. To što čujem je prekrasno slavlje života, veselo žuborenje
mladosti za koje nisam nikad mislio da će stati. I da ću Opatijke gledati još u
dubokoj budućnosti. Uživo, na koncertima, to sam htio naglasiti. Pa, gle, nitko
nije prorok u svom selu, ne?

No, njihovo odsustvo s
‘terena’ ne znači da su ostale izvan naših života, štoviše, neodoljivo su
nastavile privlačiti i očaravati kao i mnogi drugi prirodni fenomeni, kako
svojom jednostavnošću tako i svevremenošću muzike koju su nam ostavile.