Set fijumanskih pjesama koji slave Rijeku kao talijanski grad, a da se pritom, blago rečeno, ne vide njegove ostale sastavnice koje čine šareni gradski nacionalni mozaik, nije malen. Ili se to tako barem čini.

Evo popisa takvih i sličnih skladbi, dakle glazbenih naslova, bez ambicije da bude cjelovit: La mia perla, Casa nostra, Viva san Vito, Sangue Fiuman, Sora el Quarnero, Cor de plebe, Dime Rita, Son tabachina, Indeficienter, Tram Fiuman, L’Aquila, Chi semo noi, Ciaro e scuro, La xe cussi’, Bacoli, La Margherita, Dighelo tore antica, Difendela, El tricolor, Oh Fiume, I tornara’ quei
tempi
, Inno a Fiume, Amarissimo mar, Vicino al mio cor.

Patriotski kič-rekvizitarij

Negdje je na djelu blaže iskazano talijanstvo, koje se čak i ne mora takvim doživljavati, kao što to pokazuju primjeri skladbi Tram Fiuman i Son tabachina, koje govore o izdvojenim fragmentima gradskog života, o radnicama Tvornice duhana i riječkom električnom tramvaju. A negdje je na djelu vrlo isključiva, agresivna verzija talijanstva koja zaziva D’Annunzija i slične riječke „spasitelje“, odnosno „osloboditelje“.

Iz seta skladbi izvlačim jednu koja u naslov stavlja zastave, kako to već standardno čine borbeni patrioti ove ili one vrste, opčinjeni kolektivističkim duhom, često i prečesto jednostranim. Pjesma El Tricolor očekivana je smjesa pozivanja na dom, krv, granice, sinove, domovinu, srce, zajedništvo u jednom, vjeru, odbijanje tuđina i tomu sličan patriotski kič-rekvizitarij. No, da ne objašnjavam ono što se čitatelju u tekstu pjesme samo nudi, evo teme u jezičnom izvorniku i hrvatskom prijevodu.

El Tricolor

Semo un fascio de Italiani
Degni fioi de questa tera
dove sbate la bandiera
che ne stava sempre in cor!

La bandiera che i Fiumani
ga piantado s’in San Vito
con la forza del dirito
con speranza fede e amor!

Sangue nostro ga bagnado
Queste strade e sti confini
che D’Annunzio ei Legionari
a la Patria ga salva’!

El foresto calpestado
Ga fin tropo questa tera
ma l’xe andado e sta bandiera
piu’ nissun la calara’!

Sbati sfida vento e piova
benedeto Tricolor
porta a Fiume vita nova
porta sempre novo ardor!

Trobojnica

Mi smo fašio Talijana
sinovi dostojni ove zemlje
gdje se vije zastava
koja nam je uvijek u srcima!

Zastava koju su Fijumani
postavili na vrh sv. Vida
snagom svoga prava
s nadom, vjerom i ljubavlju!

Krv naša topila je
ove staze i ove granice
koje su D’Annunzio i
legionari spasili domovini!

Tuđin je i predugo
gazio ovu zemlju
ali je otišao i ovu zastavu
nitko nikad neće spustiti!

Vijori i prkosi vjetru i kiši
blagoslovljena trobojnice
donesi Rijeci novi život
donesi uvijek novi žar!

Žar koji guta zgrade, knjige i ljude

Tko je pjesmu napisao i kada nemamo podatak, ali nije teško dokučiti kako je nastala dvadesetih ili tridesetih godina prošloga stoljeća, u doba ovdašnje fašističke vlasti, čiju terminologiju koristi i koju izravno slavi. Poslije takvih poziva na metaforički žar, kaže iskustveno pravilo, valja počesto očekivati i žar doslovni, onaj koji guta stvarnost, što će reći zgrade, knjige, bome i ljude.

Čitatelj ove kolumne može se upitati zašto u vlastitome medijskom prostoru uopće objavljivati takve pjesme, argumentirajući to činjenicom kako ne pridonose životu grada ničim pozitivnim. U prilog im ne ide ni pokazano stihovno umijeće, s književnog stajališta to su kvazi pjesme.

Oba su argumenta na mjestu, a razlozi za objavljivanje takvih pjesama tiču se njihove povijesne zanimljivosti, odnosno rekonstrukcije jučerašnjega lokalnog kolorita, da ne kažem riječke egzotike. Razlozi na tomu ne staju, u igri je mnogo više. Takve pjesme treba objavljivati ponajprije zato što cijeniti dobro nije moguće ne znamo li u jednakoj mjeri što je oko nas loše. Dobro se u životu ne podrazumijeva, ono je na stalnoj kušnji, kao dragocjena, ali lako ranjiva/zgazljiva biljka. Za nj se i oko njega valja truditi. Pjesme poput El Tricolor mogu nam u tom htijenju poslužiti za prepoznavanje karakterističnoga rječnika zla. DNK je toga rječnika na raznim zemljopisnim koordinatama i u raznim vremenima manje-više isti, pa je za njegovo prepoznavanje dovoljno ne biti kolektivistički zaslijepljen.

Pametniji među nama znaju: tricolorne bandiere raznih vrsta dolaze i prolaze, a nama je ostati. Ili u fijumanskom slučaju: ne možete voljeti Rijeku, a da volite samo sebe u njoj. To je otrovan ego-trip, gadan parazit koji najprije jede svoga domaćina.