Po rasporedu kretanja
zrakoplova zaključili smo da će momčad najvećeg benda na svijetu aterirati na
naše tlo vlastitim prijevoznim sredstvom pa smo se najprije uputili onamo, na
aerodrom. Namještali smo frizure,
popravljali sunčane naočale i općenito bavili se održavanjem dobrog
raspoloženja. U jednom trenutku vrata su se zgrade otvorila i kroz njih je
krenuo veći broj ljudi. Dedukcijom smo zaključili da nema dvojbi o kome je
riječ. Odlučili smo slijediti oklopna kola s nepropusnim staklima. Možda je
samo završila smjena radnicima zaposlenim na aerodromu, pa su posebnim konvojem
prebačeni u svoje domove, jasno, ali nama se više sviđalo prvo objašnjenje.
Nakon duge vožnje nepropulzivnim prometnicama metropole izgubili smo ih iz
vida, depresija nas ipak nije svladala, pa smo promijenili smjer prema
Hipodromu. Ondje je zadnji nastup održao Papa, koju godinu kasnije. Također je
privukao određeni broj sljedbenika, ali ni približno kao autori Sympathy for
the Devil. Valjda sam ja dovoljno objektivan!
Bilo je svega osam sati do početka
koncerta, a mi još nismo zauzeli dobre pozicije. Zabrinjavajuće! Konačno, kad
smo se provukli kroz niz policijskih patrola bez ijednog prometnog prekršaja,
Sandro je odlučio stati na kočnicu, usput je potegnuo i ručnu, i dobacio mi
uzbuđeno – evo ih. Na horizontu sam istina vidio neke crne limuzine parkirane
blizu bine, ali nitko nije garantirao da se ondje momci zalijevaju šampanjcem i
konzumiraju svježi kavijar iz Crnog mora, no nije mi preostalo ništa drugo nego
jurnuti za frendom koji je već trčao slalom među pripadnicama specijalne
zaštitarske postrojbe. Kad je neoštećen dotrčao do jednog od vozila, napravio
je zaštitna sjenila od svojih ruku i virio kroz crna stakla. Nije vidio ništa,
ali je poslije tvrdio da je sto posto unutra sjedio Jagger. Odlučio sam mu
vjerovati jer su mene prethodno svezali dobronamjerni privatni policajci kojima
je jedan propust toleriran, ali dva bi značila momentalni otkaz.
“Čestitam, Kroejša!”
Kad su nas naposljetku pustili
na slobodu, uz ukor pred isključenje, počeli smo svladavati put do konstrukcije
bine vrijedne milijun dolara. Tratina je bila puna rupa, zapinjali smo
višekratno, a ja sam se osobno napasao te fine trave četiri puta, ali barem sam
zaboravio na glad do kraja koncerta! Uslijed one gnjavaže s osiguranjem
propustili smo dobra mjesta, no svejedno smo na neko vrijeme odložili izvršiti
suicid zbog toga. Tražeći izvor svježe vode, slučajno smo nabasali na onu manju
pozornicu do koje su Stonesi na aktualnoj turneji Bridges to Babylon dolazili,
iz imena je jasno, mostom. Konstrukcija nije bila kamuflirana ako se gledalo iz
zraka, da, međutim, iz žablje perspektive to je naprosto nalikovalo na mjesto
gdje stoje nekakvi reflektori. Išao sam se popeti na tu manju palubu, sa željom
da malo odmorim, prezalogajim doručak, pogledam svjetinu oko sebe. Ali, ma
kakvi, nije dopušten prilaz! Žandari su dobro radili svoj posao, sproveli su me
naglavce natrag u publiku. Prihvatio sam stanje stvari, čekao da najdraži mi
škotski bend u povijesti rokenrola, Big Country, krene s nastupom. Zanimljivo, Stonesi
uvijek osobno biraju predgrupe, pa je ovaj koncert, prethodno zakazan za 28. svibnja,
trebao otvoriti također bend iz istog nacionalnog podneblja, Simple Minds, ali
nekim neobičnim spletom okolnosti, cijela je stvar prolongirana tri mjeseca, pa
su Jednostavni umovi otpali iz kombinacije.
Lagano podrhtavanje bilo je
vidljivo gore na bini, no to nisu bila mitološka bića koja tvore Stonese, nego
neki mulci obučeni u dresove brončane hrvatske reprezentacije! Ubrzano se
oslobodim smušenosti i priberem kad krene Look Away! Stuart Adamson urla u
mikrofon, pažljivo prebire po gitari, a kvadratići na njegovom tijelu
poigravaju u ritmu predivnih pjesama. Nakon četvrte, “In a big country”, Stuart
se obraća narodu riječima: “Čestitam na veličanstvenim igrama, Kroejša!”
Skačem više od ostatka 70.000
posjetitelja, ali bojim se da nisam zapažen zbog toga, pa Big Country peru
dalje još pola sata program sastavljen od najboljih stvari, hit do hita. Prijete
da se neće vratiti na bis jer im ne daju ovi iz sljedeće grupe, prekardašili bi
satnicu. Bogohulim i vičem: „Baš te briga za Stonese, ‘oćemo još!“ Nitko, ali
stvarno nitko mi se nije pridružio u vapaju pa su Big Country odjeveni u
dresove nemarvelovih superjunaka išli ća. Žmirnuo sam jedanput, ali ne vraćaju
se. Šutnja s pozornice je potrajala sljedećih tri kvarti ure, pa su došli ovi
drugi zbog kojih sam se isto zatekao tu. Također je bilo uzbudljivo.
Ali nisu
komentirali loptanje, a još manje nosili kvadratiće.
Podijeli na društvenim mrežama