No to su ipak bili rijetki trenuci koji su eventualno ovisili o hirovima pojedinaca i trenutnom nadahnuću samom činjenicom da se nalazite u pravom tonskom studiju. Najčešće se ipak događalo da je skupina građana okupljena pod nazivnikom ‘band’ odsvirala točno onako kako je vježbala u garaži ne odstupajući ni pedlja od tog rigidnog koncepta bez obzira na pružene tehničke uvjete u kojima su se zatekli.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, međutim, Riječani su svoje prve demo uratke bilježili u studiju Radio Rijeke.
Za malu ili nikakvu svotu novaca. U biti, radilo se o gesti podrške mladim sviračima, kreativcima koji su naoružani lošim instrumentima prtljali po žicama u želji da ostave nekakav trag za bolju budućnost. Nezaobilazni čovjek za pultom tih prvih snimaka – koji nisu još dosegli niti status stereo zvuka – bio je Anito Jelović snimajući sjajni Konjak. Grupe nisu imale na primjer štimer pa je sve na uho ugođeno zvučalo baš tako – otprilike. No nepokolebljivost i autorstvo na tom putu su bile niti vodilje, a ne sviračka preciznost. Tu ulogu kasnije preuzima i nekadašnji DJ iz kluba Palach, Miodrag Đuza Stoiljković, godinama kasnije glavni glazbeni urednik najvažnije radijske postaje ovih krajeva.
Stvari su ipak nakon nekog vremena evoluirale pa je Andrej Baša uskoro počeo s izgradnjom prvog pravog profesionalnog studija. Koji je uključivao i kauč za posjetitelje i članove grupe. Ondje su, od 1981 do 1984., nastali albumi grupe Kaos, objavljen u vlastitoj nakladi tek 2010. godine na CDu a malo kasnije i na vinilu, i onaj najpoznatiji blockbuster Denis&Denis, ‘Čuvaj se’ (1983/84), te također dobar dio materijala Mrtvog kanala (1983).
No, budući se uglavnom radilo o sviračima entuzijastima koji su imali tek nešto novaca za tjednu pivu i kutiju cigareta, a rijetko kad za komercijalno zahtjevne studijske uvjete, najčešće se protagoniste Ri rock scene snimalo u gerilskim uvjetima koje je organizirala onodobna, pazite sad ovo, Potkomisija za rock pri Općinskom komitetu Saveza socijalističke omladine Hrvatske (smislite si sami skraćenicu za ovako što!). Masovna snimanja obavljala su se tijekom višednevnih sessiona u omladinskom naselju Lovorka Kukanić i Omladinskom disko klubu 2 boda, smještenom u prostorima Dvorane mladosti, a egzekutori odnosno snimatelji, mikseri i producenti su bili Siniša Krmpotić Krpa, bivši basist grupe Tadaima, te Davor Tolja (nema potrebe posebno predstavljati). Jedno od najpoznatijih proizvoda iz Lovorke tog doba nastao je u studenom 1984., a akteri su bili LET 2.
Ovako začete snimke najčešće su pridonosile učvršćivanju statusa na lokalnoj sceni, to je činjenica, ali nažalost nisu udovoljavale, tako je prevladavalo mišljenje, standardima svjetske produkcije, pa su mnogi ambiciozniji sastavi poput spomenutih LET 2 morali izbrusiti svoj zvuk negdje drugdje. A znamo u kolikoj je mjeri riječka muzička scena bila povezana s ljubljanskom, pa tako i njihovim mjesnim studijima poput Top Ten, Tivoli i Metro.
Kako je Robert Funčić na vrhuncu stvaralaštva i komercijalnog proboja matičnog sastava, također orvelove godine, odlučio raspustiti Xeniju, nastavak je svoje karijere posvetio istraživanju zvuka i izgradnjom vlastitog studija, i danas aktivnog, Belveder. Udružio je uskoro snage i znanje s Davorom Toljom, pa su ondje uz 8-kanalni fostexov trakaš započeli novu eru pop i rock scene. Zbog ekonomičnosti najčešće se pribjegavalo snimanju materijala bez živog bubnja, ali uz super popularnu spravu koja je simulirala svirača na udaraljkama, Rolandovu drum machineu, R-5 ili kasnije sofisticiraniju inačicu iste, R-6. Uz klasični ‘ejtis’ zvuk doboša splaššššš. Najpoznatiji produkti Belvedera uključivali su debi albume Regoča (1992), Ugly Leadersa (1992), Grada (Ljudi), Dr.Doctor te drugih.
Uz pojavu prvog kompakt diska, Brothers in Arms Dire Straitsa, na Kantridi je započeo s radom novi studijski ‘kompleks’, Alchemia. Autor i vlasnik, Predrag Trpkov, bivši kratkotrajni gitarist Kaosa, smjestio je svoju opremu u vlastitu sobu u roditeljskom stanu i ondje oprezno bilježio nove snage. Upravo kod njega prve studijske snimke radi proslavljeni gitaristički heroj,
Damir Halilić Hal, kao član sastava En Face, krajem 1987. godine. Do kraja dekade, kao i početkom sljedeće, u Alchemiji nastaju albumi Transmisije, Mincing Machine i Dumbshow, čije snimke prelaze Atlantski ocean zahvaljujući nezavisnim izdavačima Wide Records i Invisible Records. No, budući su se vremena ubrzano počela mijenjati, Predrag se početkom devedesetih prilagodio zahtjevima izvođača te je uskoro osim vlastite nekretnine u pogon stavio i svoju oker/narančastu VW Bubu pretvorivši je u mobile studio obilazeći lokalne garaže snimajući sastave. Kako je njegov ugled producenta i snimatelja ubrzano rastao, a time i potražnja za njegovim uslugama, valjalo se prilagoditi okolnostima pa je privremeno, tijekom proljeća i ljeta 1994., preselio ‘pogon’ na Turnić, u podzemnu garažu, pritom unaprijedivši proces snimanja s analognih kazeta na digitalne, VHS kazetama nalik, ADATe. U cijelosti ondje nastaje najpopularniji En Face album, S dlana boga pala si. Početkom rujna iste godine ‘Alchemia’ se permanentno nastanjuje u Jecalovo selo na otok Krk. Prvi proizvod u potpunosti sniman u idiličnim uvjetima nenastanjenog dijela otoka bio je Lauferov album Pustinje. Nastavilo se s grupama Gipss, En Face, Malehookers, Nepal, Mandrill…
U drugoj polovini devedesetih, nakon okončanja rata, slijedi novi val mladih rock snaga koje zahtjevaju potpuno drugačije načine snimanja – moderno, moćno, slijedeći svjetske trendove. Unlogic Skill su tražili pravo mjesto za realizaciju svojih zahtjeva, a zadovoljstvo su dobili u lovranskom studiju Sound Design, Borisa Krainera, gdje je nastao njihov debi album, Zakon (1997). Upravo u doba tog izdanja se trajno doseljava u Rijeku i Neno Belan, ne donoseći sa sobom samo mediteranski zvuk već i studio ‘Garaža‘, gdje nastaju svi njegovi kasniji albumi, ali i mnoge druge snimke lokalnih izvođača – od spomenutih Unlogic Skill (posljednji njihov album Nelogični), do ENI, En Face, Manofon i drugih. I danas je studio aktivan, ali gotovo isključivo za Belanove vlastite potrebe, a zanimljivost je da se koristi kombinirana tehnologija
analogije (24-kanalni trakaš Otari) i digitalije.
U ovom stoljeću drastično se mijenja naličje snimateljstva. Računala su svojim programima omogućila mnogima da se okušaju u vlastitim domovima kao tonski majstori i producenti, što je uvelike smanjilo potrebe za egzistencijom komercijalnih studija. Rijetki koji opstaju u takvom statusu, međutim, su od iznimne važnosti za nastavak lokalne rock scene – Studiozasirotinju, Borisa Rakamarića slijedi sam naziv te omogućuje neafirmiranim sastavima prvo low budget radno iskustvo u studiju. Ondje nastaje fantastični debi album Diskurza, U protivnom (2009), te mnogi drugi materijali objavljivani na različitim etiketama domaćih izdavača.
Megafon, studio smješten na Pećinama, vlasnika Marija Juničića, projektiran prema visokim standardima profesije ulazi u trku s izvođačima poput Father, Urban&4, Saša Markovski, sve u drugoj polovini dvijetisućitih.
GiS je svoja postrojenja najprije godinama održavao u Kastvu, gdje su albume snimali Let3 (Bombardiranje Srbije i Čačka), Urban&4 (Retro), Mandrill (Tibet), Morso, Moskva, One Piece Puzzle, nastavite nizati izvođače, a sve to uz pažljivu i pronicljivu pasku jednog od najtraženijih producenata Hrvatske i regije, Mateja Zeca. Od 2012. godine GiS je izgradio
sasvim novi studio počevši od nule, u Jelušićima, gdje nastavljaju istim tempom ‘štancati’ proizvode od Jonathana, One Possible Option, do Denisa Razumovića Razza i Blagdan Banda.
Snimanje i nastupi su respiratori za protagoniste naše scene. Bez jednog ili drugog teško je zamisliti kako gradite ‘karijeru’, barem onu ozbiljnu muzičarsku, nije li tako? Katkad se dogodi da iskustvo studija formira zvuk izvođača i upravo takvima teže se predstaviti na bini, poput ozbiljnog – malo hladnjikavog – tehničkog projekta, no ponekad se zbiva da kontrolirani uvjeti sterilnog prostora uguše onaj duh (pa čak i rebelijanstvo) koji bend ima te gotovo nepovratno nestane ona magija, tj. mojo, iz živih nastupa.
Studio je, valja znati to, ponekad bojno polje između producenta i izvođača, mjesto gdje se afektiraju artistički stavovi, sukobljava ovaj ili onaj ego. To je i način i razlog postojanja; ponekad izlazite iz tog prostora euforični ili upravo suprotno – frustrirani. No, bez obzira na krajnji rezultat, uspjeh ili neuspjeh proizvedenog, mnogi se vraćaju na isto – ili slično – mjesto zločina. Jer naprosto ne mogu protiv sebe i vlastitih nagona.
Podijeli na društvenim mrežama