Čovjeku
je u prirodi želja za društvenim prihvaćanjem, no društveno prihvaćanje ponekad
znači izgubiti sebe i unakaziti ono što vi stvarno jeste.
Neki
dan iz autobusa primjetim staricu na stanici. Ta starica nije obična starija
žena, već starica koja pokušava biti djevojka. Na njoj uska, šarena haljina do
iznad koljena, čizme do koljena, našminkana, naušnice, narukvice, ogrlica,
raspuštena (sijeda) kosa, sve je tu, skidam kapu na trudu, ali usprkos odjeći i
šminci i nakitu, ona ostaje samo starica kojoj loše stoji to što želi biti
djevojka. S druge strane, također sam fascinirana mladim ljudima pod kojima
podrazumijevam djecu u osnovnim školama, a i mlade ljude koji polaze srednje
škole, pogotovo one koji su tek upisali navedeno. Upitala bih ih: „Zašto se
žurite odrasti? U čemu je smisao vašeg ponašanja?“ Žao mi je što su, da kažem,
premlade djevojke pod tonom šminke, pogotovo kad se spremaju za grad (za školu
je još sve u granicama normale), što su cigarete i alkoholizam postali normalna
pojava među mladima, dapače, slutim da je stanje takvo da si popularniji što
više piješ ili pušiš, što si više puta bio u vezi, a to su osjetljive godine u
kojima ljudi postaju svjesni sebe i okreću se prema strani koja će kasnije
odrediti njihov daljnji razvoj i put u životu.
Svjesni
smo socijalne situacije današnjeg „modernog“ društva, ne trebam je detaljnije
opisivati. Kome ili čemu pripisati smrknuta lica, staricu koja želi biti
djevojka i djecu koja su prebrzo odrasla? Mi jesmo na visokom stupnju
tehnološkog razvoja, no čini mi se da se
s razvojem tehnologije smanjuju moralne vrijednosti i zakonitosti koje svaki
čovjek nosi sa sobom. Žurimo na posao da zaradimo, ali ne kako bismo zaradili
za plaćanje računa i nekakve osnovne potrebe svakog čovjeka, već kako bismo si,
osim toga, možda kupili i auto noviji od ovog što imamo, možda još jedan auto
pored ovog što imamo, kako bismo si kupili još odjeće jer je ova što imamo ili
već stara (dat ćemo je nekom drugom) ili nam se jednostavno prestala sviđati,
zatim kako bismo možda i otputovali na godišnji odmor što je zapravo dosta
ironično – putujemo da bismo se odmorili od izbora posla i načina života kojeg
smo izabrali po vlastitom nahođenju (možda je ovdje problem što većina nas radi
posao koji ne voli, no to je tematika za drugi članak).
Nisam
uzela u obzir ljude koji rade doslovno samo kako bi preživjeli i nekako spojili
kraj s krajem. Ono što uviđam ovdje jest da su sretniji ljudi koji žive takvim
životom od onih koji imaju više nego što im je potrebno. Borimo se za sutra,
ali čini mi se da smo ga izgubili putem jer smo krivom dali prednost nad
pravim. Warsan Shire, englesko-somalijska pjesnikanja reče jednom: „Toliko se
brinemo za sutra, a umrli smo na putu do tamo.“ Kakva je to smrt? Nije fizička
sigurno, ali zato jest duševna. Veća je pobjeda ostati svoj u svijetu koji te
konstantno nastoji promijeniti i ne zaboraviti prave vrijednosti od vođenja života
koji od nas zahtijeva biti isti kao drugi i prihvatiti novonastali standard
„modernog“ življenja čija je glavna srž u oformiranju vanjskog bogatstva i
prepuštanju kratkoročnim užicima. Toliko nebo iznad nas, a ne vidimo zvijezde.
Možda zbog smoga, a možda i zato što smo zaboravili ljepotu njihovog sjaja.
Podijeli na društvenim mrežama