Oprostu
sam dodao i to što nemam više naivnih i zaigranih 20 godina i onih 60.000 lira
iz skromnog kućnog budžeta, koliko je bilo potrebno izdvojiti (ako se pravilno
rasporede) za konkretnu i lijepu količinu odjeće – levisice, majicu običnu
bijelu pamučnu, adidaske univerzalke – sve zadnji krik mode, a koje sam ne
osobito teška srca spiskao na egzaktno šest novih ploča za kolekciju. Majice na
koletiće u raznim bojama s krokodilom ili blizancima oslonjenim leđima jedan o
drugog su koristili šminkeri i nabavljali su ih za jeftino iz takozvane
istambulske veze. One na vijenčić, kojima sam uvijek gravitirao, se nisu dali
preko Turaka ishodovat, na Ponte Rossu ih nisu držali, a u pravom dućanu
valjalo je za taj proizvod izdvojiti ravno 50.000 lira. Dakle, što mi je
preostalo? Odreći se ploča? Pih!
Mama:
Šta si kupio u Trstu?
Ja:
Vidi! Stari Tangerine Dream, Closer, Van der Graaf, kupljeno u Ricordiju, dok
je posjet 33 giri u Via Milano bio isto ništa manje inspirativan – odlični Who i na kraju, ‘đenje!, dvije ploče
na Brian Enoa! Na sniženju! Možeš to zamislit?!
Mama:
A traperice?
Ja:
Pa, ove su mi još dobre.
Mama:
Nosiš ih već tri godine.
Ja:
Nisam se udebljao!
Mama:
Tri, ili četiri?, puta sam ti ih krpala!
Ja:
To je moderno!
Mama:
Jesi siguran? Meni izgleda kao da nemaš nikoga doma tko pazi na tebe!
Ja:
Ni govora! Ma kakvi! To je furka.
Mama:
Hmm, jadna ti je. A tenisice?
Ja:
Upravo sam ih oprao. Gle kako sjaje!
Mama:
Šta ćeš u tome ić na fakultet?!
Ja:
Ne, ti ćeš!
Mama:
Dakle, da rezimiramo: želiš mi reć da nisi kupio sebi ništa?
Ja:
Kako ne. Jesam, jesam, evo ponovit ćemo gradivo – dakle, ploče od…
Mama:
Osim ploča ništa ne više ne trebaš?
Ja:
Pa, hmm, one me čine sretnim. Iako, priznajem, jedno sam kratko vrijeme bio u
iskušenju potrošiti šestinu novčanih priloga iz kuće na paket žica, onih pravih
za električnu gitaru. Ali sam skužio da mi zapravo i dalje služe one šta
kupujem na metar u Korzu i Ri, za tamburice. I uvijek dobijem bonus – trzalicu
na sunce!
Mama:
Pa šta misliš da će ti gitara dat kruha?
Ja:
Ko je rekao da mislim? Samo sam htio reći da se znam snaći za komad hrane!
Nikad neću bit gladan! Nema zime!
Mama:
Ne znam zašto me nisi poslušao pa išao za doktora?
Ja:
Netalentiran sam za medicinu i gotovo! Na taj faks idu pametni.
Mama:
A za gitaru kao jesi?
Ja:
Hmm, ništa takvoga nisam izrekao. Šta me nećeš utješiti?
Mama:
Tvrdnjom da nisi ograničen? Dakle, nisi glup sine, ne. A – a.
Ja:
Evo. Je to bilo tako teško?
Mama:
Nestani mi s očiju.
Ja:
Vuuš!!!
(Ali
dilema i dalje ostaje: što prvo staviti na gramofon? A, onda, kad se odlučim
objektivnom i nepristranom eci-peci-pec tehnikom na redoslijed konzumacije
albuma, odnekud valja iskamčiti tih nešto soldi pa na placi od prodavača
paprika iz Novog Pazara otkupiti neznatno umašćenu majicu koju su izmislili
Luciano, Gilberto, Carlo i Giuliana – svi Benetton, u svrhu kompenzacije za
nanesenu psihičku bol roditeljici. Kasnije, za koji mjesec tom smionom modnom
detalju dodam još i Lee Cooper proizvod, jer nam prije Dinastije Carrington ovi
s televizije uvijek emitiraju njihovo cmok-cmok-cmokanje sugerirajući time kako
ponositi vlasnik/ca istih ima nedvojbeno zdravi i uvijek živahni ljubavni život
za razliku od onih šta nose npr varteks traperice, naziva War Tex).
Podijeli na društvenim mrežama