METROBOLIK su kratko postojali, a prerana smrt mladog vođe i
autora, Robija Paulića zaustavila ih je u dovršetku njihova drugog albuma. No,
zato su 2002. godine objavili eponimni debi za opskurnog zagrebačkog izdavača
Dinaton, vrlo ukusno upakiranog, self made produkcije ali i distribucije. Album
je fino sublimirao popističke utjecaje riječke scene, ali s modernim loop
pristupom, zgodnim refrenima i pamtljivim melodijama koje je uvjerljivo nosila
frontwoman, Ana Kabalin. Kada je album ostavljen na free download, skinut je u
nekoliko dana masu puta.

 

MRTVI KANAL, nakon gotovo 30 godina dočekali realizaciju svog
albuma Prošlost i budućnost, koji
obuhvaća sve snimke koje su ostvarili tijekom dva studijska sešna, 1979 na
Radio Rijeci i 1983 kod Andreja Baše (materijal koji je iste godine objavljen
na tzv split kazeti koju su
podijelili s Grčom) s Davorom Toljom u ulozi producenta, izdano u sklopu
Dallasove Arhiv edicije, 2008. U međuvremenu su također snimili koncertni
nastup u Stereu, a sudbina materijala je zasad u njihovim rukama.

 

MARKOVSKI Saša je tip kojeg poznam, pazite sad ovo, iz
Štutgarta. Naime, nekim čudnim silama Laufer je završio ondje svirajući po
njemačkim gradovima, a na jednom takvom mjestu dočekao nas je i Sale.

Gastarbajterski je život kratio obožavajući tek umrle osamdesete i sve od dipeš
moud. Bilo je još nekih aktivnosti koje je obnašao ali njih ostavljam
nenapisanim. E, a kad se vratio, lijepo se i ekspresno uklopio u lokalni živalj
i počeo svirat u grupi 4, da bi nakon deset godina služenja sastavu objavio
fini retro elektro album Diskonekted LP,
2008., Dancing Bear. Istina, Markovski nije često nastupao promovirajući ploču
ali je unatoč tomu CD doživio zavidno predstavljanje kroz prekrasnu Home, svojevrsnim makedonskim (otkud mu
samo to, hmmm) tradicionalom Mome Stoje, i gostovanjem Putokaza u singlu Voyager.

 

Mario Furka & Štićenici su također objavili album Loose Explosion za Dallas records, 2009. godine. Rezultat je to
skupljenog Mariovog životnog iskustva u proteklih nekoliko desetljeća, a u
najkraćim crtama bi ga se dalo opisati kao zgodan mix tradicionalnih žanrova
rocka, countryja i bluesa. Da ih se dovoljno često vidjeti i uživo. Vjerno
dočaravaju snimljeni materijal i autentični zvuk koji su stvorili zajedno u
studiju braća Tomić, Jabe&Jabe Jr, Luka i Matko (MBM).

 

Početkom
je devedesetih alter noiz bio stanje uma i svijesti svakog grada. Iz ZG je Sexa
ružila, u Rijeci je Regoč plašio Kosijenke, Very Expensive porno Movie su
tjerali bubnjiće na potragu za čepićima, Jesus Lizard su bili zakon izvođači a
sanjani producent tog škripavog zvuka bješe Steve Albini.

Vremenom je, međutim,
splasnuo entuzijazam za neartikuliranim divljim ispadima dječačkih testosterona
pa je i ovaj stil malkice skliznuo na marginu. Bez obzira na povijesne
okolnosti, 2004 godine nakon određenih priprema [mandelbrot set] objavljuje debi album. Što je bilo u redu. Ali,
pravo je iznenađenje uslijedilo 5 godina poslije kada je ovaj djelimice riječki
sastav realizirao posljednji album Hotel
Magnolia
i to na, gle veselja u mojoj kući, vinilu! Bila je to prva riječka
ploča nakon, ako se ne varam, Dumbshow
Transmisije iz 1993! E, vrlo se dobro sjećam da je bend imao promociju +
ekskluzivnu prodaju ploče u prostorima Molekule na Delti, a da sam izostao s
iste zbog viška temperature u svom tijelu. Tako sam i izvisio od posjedovanja
tog vrijednog komada plastike. Ali kad vidite da negdje svira sastav čije sam
ime najduže vremena se trudio zapamtiti [mandelbrot set], ne propustite ih otići vidjeti.

 

D

 

DISCO’N’ACTION nemaju status benda s albumom. Kvragu. Kriterij po
kojem sam ih uvrstio je, dakle, osobno favoriziranje. Rock’n’trance sastav je
na sceni već pun kufer godina, nastupaju kamo god ih se zove, a obzirom koliko
su muzički zabavni i plesni, komotno možete preko njih izvjesit zastor a da oni
piče odiza, i ondak ko fol stavit na stejdž kakvog DJa koji fingira eMCijanje i
vrćenje ploče na koje se svi veselo premeću s noge na nogu.

Zanimljivo,
tvrdoglavi kakvi jesu, odbijaju objavit za major label album i dvd koji su
snimili (sve u vlastitoj režiji i realizaciji!) uživo (kada su, dakle,
najbolji) u Stereu još 2007.godine, već će ga radije držat u ladici doma ili
dat na skidanje na netu. Do sada su se uglavnom izražavali instrumentalno, no
navodno spremaju vel’ko ‘đenje s novim materijalom. Za koji se isto tako ne zna
u kom će se obliku ukazat smrtnicima.

 

DISKURZ su prvom pločom U
protivnom
u izdanju Dallasa, 2009., napravili pravi dar-mar na nacionalnoj
sceni. Zač? Pa, jebote, mladci, još u tinejđerskoj dobi su isfurali album
proglašen od većine kritičara po, nedovoljno očito utjecajnim jer inače ih ne
bi mimoišli autistični glasači porina, 
portalima i novinama najboljim za tu godinu i priprijetili su svima da
im ni’ko neće napuniti glavu, baš ni’ko, ni izdavač, ni savjetnik, ni
producent, ni prijatelj, ni roditelj!

Nabrijani, beskompromisni, žestoki, s
devizom na sebi ‘neka neredi počnu’, Diskurz su si priuštili etiketu opasnih
punkera s Kvarnera, pogotovo kad biste ih vidjeli i čuli uživo. Jasno, oko njih
nije izgrađena odgovarajuća PR mašinerija kako bi se stvorio dojam
uznemiravajućih, na tragu McLarenovih dosjetki, novinskih naslova, no taj minus
valja pripisati izdavaču više negoli Ritoši, Žiki&Bojanu. Neodoljiva
privlačnost ovog trojca sadržana je u činjenici da su održali određeni muzički
pravac na životu za cijelu jednu generaciju, ali ih svakako ne valja samo tako
strpati u ladicu punk purista, jer promjena se oni ne boje. Što dokazuje i novi
album, tek friško objavljen, Nova stvarnost. Prilagodba zvuka prema darkerskim
80im, obrada Borghesie (sic!), svijesni bijeg od komercijalnosti (koja im,
istina, nije priprijetila niti debijem), uzrujanost stanjem uma u naciji, odmak
od prvotne dvominutne žustrosti prema grunge tamnim 6-minutnim odama, kratak je
opis obećavajućeg nastavka njihove karijere. Možda ne tako impresivan kao prvi
dokumentarac, ali svakako na tragu očekivanog i vrijednog preslušavanja
ispočetka.

 

DENIS&DENIS u sklopu edicije 2 na 1, Cro Rec 2011., reizdani na
digitalnom formatu. Debi album Čuvaj se (originalno izdanje 1984) i mini album
Ja sam lažljiva (1985), spašeni su od zaborava. Sudbina trećeg albuma, bez
Marine Perazić, Budi tu (1987) zasad je neizvjesna. Inače, na toj je ploči sve
vokale kao punopravni član odradio Edi Kraljić.

A

 

ASHES YOU LEAVE su proizvodi teško ili gotovo nenabavljivi u domaćim
butegama s pločama. Ili cdima, da. Zač? Jer imaju izdavače svojih materijala
rasute po svijetu! Tako npr, jedini njihov album koji imam u svojoj kolekciji, The Passage Back to Life  (1998) je izdan u, kao i sljedeća tri,
njemačkoj firmi Morbid Records, dok je posljednji, ako sam ispravno čuo,
realiziran u specijaliziranoj firmi za osjećajni hevi metal u Grčkoj! Čovječe!

Dobro, vjerujem da postoji internet način, da, no ukoliko se radi o
konzervativnom tipu potrošača kolekcionara poput mene koji mora par puta
provrtit proizvod po prstima onda, hmm, kužite? Dakle, Ashes you leave su više
od desetljeća s nama, često nastupaju na festivalima po evropskim gradovima,
vrijedno skupljajući fanove i kontakte za stjecanje novih uzbudljivih
iskustava. Naravno da ne znam kako se točno zove njihov žanr, ali ukratko je
riječ o ugodno balansiranoj kombinaciji romantičnih, pastoralnih instrumentala,
ženskih+muških vokala i oštrih teških dionica s predznakom hevi metala. Bend
uključuje osim uobičajene gitara-bas-bubanj postave i klavijaturu, violinu te
flautu. Članovi sastava se mijenjaju iz albuma u album, do sada ih je kroz
Ashes You Leave prošlo oko dvadesetak, a samo u ovom stoljeću su objavili The Inheritance of Sin&Shame (2000),
Fire (’02) i posljednji aktualni, Songs of the Lost (’09).

 

F

FATHER su, jednim dijelom, se naslanjali na ostavštinu
bivše grupacije nazivlja Easymen, no to kolebanje bi-li-na-engleskom-ili-hrvatskom
je kratko trajalo. Odlučili su se za internacionalni jezik koji manje-više kuže
svi. Osim Talijana, to se razumije. I Francuza. E, al ko je mogao očekivati od
5 lokalnih zaljubljenika u hevi metal da će ih u svom programu vrtit BAŠ njihov
idol Brus Dikinson?! Svako bi to u startu označio najobičnijom tlapnjom.
Father? Ni slučajno.

Kad je realiziran debi album, Inspirita,  strašno
ambiciozno pripreman sa cijenjenim slovenskim producentom Dejanom Radićevićem,
pogodili su mjesto upražnjeno na nacionalnoj osnovi već godinama, pobrali su
odlične kritike i krenuli na iscrpljujuću britansku turneju, koju godinu
kasnije. Istina, nisu osvojili ondje naslovnice časopisa a ni ih se nit pitalo
šta su ponaosob u horoskopu, još su se manje slikali s Kate Moss s nosom u
bijelom puderu, ali su upoznali jednim djelom zahtjevno tržište na zapadu.
Barem su se usudili, zar ne? Ondak su zbog tehničke vježbe snimili verziju
Eleonor Rigby, šta je ispalo kao uvod u ovaj friški, tek drugi po redu, album
Eon. E, ploču su zrihtavali sto godina.
Probaj ‘vako, probaj ‘nako. Pa daj malo dileja tu, ma jok, ti si lud, radije
dodaj distorzije na gitare, koje distorzije nema šanse, e a da zovemo,
čuje
se odnekud pomirljivi glas, Jurića na
bubnjeve?
 Konačno, usuglasili su se
oko bitnog. Marko je novi Otac član, ex Gipss, Belfast Food, Beatles Revival. A
onda su se pogodili i oko producenta. Onaj tip šta svira u Fatheru džitru, onu
gej-roskastu. Pinky, najprije guta njoke pred strašnim sudom vlastitog benda
pri preslušavanju, a poslije od kritičarske struke zarađuje, 4/5. Položio si
momče s izvrsnim, to ti ja kažem! A nije mu bilo teško miješat onu genijalnost
koju su nadrobili njegovi drugari u tih 231 kanal! Ma kakvi! Briljantan album
za buduće metalce, taman na raskršću modernog i retro filinga. Uostalom, ako ne
vjerujete meni, čekirajte domaće kritičarske napise. Pa ja!

 

FIT su oživjeli nakon SVIDove
koncertne akcije pod nazivom Rijeka zove! povratničkim nastupom u listopadu
2008 u krcatom Stereu. S tog događaja dokumentiran je album Live uz Rijeku, Dallas Records, 2008.
Par mjeseci kasnije PGP RTB objavio je na jednom cdu oba njihova dotadašnja
albuma, Uz Rijeku i Daj mi ruku. U međuvremenu o Fitu je snimljen i prikazan
uspješno dokumentarni film, završen novi album, a datum objave se očekuje
upravo ovih dana.

 

P

 

Pri
prvom odstupanje u kriteriju, uskočio sam, valjanog izgovora, s još jednim
imenom u ovu inventuru. Pasi počinju
opasno, 15 let su nekidan slavili u Palachu, prijetiti najdugovječnijem demo
statusu koji su godinama branili Zoffi. Pardon, Grč. E, al su ovi 2008 objavili
Još ima krvi, kompilacijski CD koji
je na jednom mjestu, neki će reć konačno, objedinio sve postave i postojeće
snimke benda.

Nakon 26 godina diskografske apstinencije. To je kul. Međutim,
Pasima se udvaraju svi izdavači, ali ih ovi ne jebu ni 2,21%. U razloge ne
ulazim, ali poznavajući površno Pasji manifest pretpostavljam da je riječ o
dosljednosti. Nedostupnosti. Permanentnoj nepotkupljivosti za izdavače.
Uostalom, ako bez službenog nosača zvuka u karijeri uspjevaju rasprodavat svoje
koncerte koji će im onda, da ne napišem šta, već ćete se vi domislit prikladnog
termina, ugovor s mefistom koji bi sjeo na njihovu grbaču i izrabljivao im
mjuzu i pjesme?! Čim sam završio ovo pisat skužio sam da će me mrzit. Barem
preventivno. Jebiga, to je rizik posla.

 

O                 

 

ONE PIECE
PUZZLE
su vlasnici remek djela 13 zlatnih hitova. To je debi iz 2009.
Ove su godine izdali remix verziju albuma. Nisam taj slušao, al evo sam ga
registrirao, a zove se Obiteljska
simfonija
(Menart, 2011). Ali ako im je za vjerovat ‘svakoga dana u svakom
pogledu sve više deru rokaju guze’.  

OPP
su inače pred nekoliko godina napravili drastičan čejndž u postavi. Prvotni je
pjevač Hrvoje Karabaić, iz njemu poznatih razloga, naprosto otišao iz benda u
smjeru Hesus Attora (poslije koju riječ i o njima), a na prazno je mjesto
unovačena nevjerojatna i uvjerljiva Ratka Rural. Otada sam ih gledao desetak
puta i teško mi je reći da su svaki put bolji jer su fenomenalni permanentno.
A, da, ča drugo reć? I, tako, svako toliko stavim taj cd u plejer i mislim si
zač svaki HR bend nema jedan ovaki hit ko Želim biti seljak – veseljak, pa da
ti odma’ razbije iluzije da živiš u kakvoj građanskoj državi. Ili gore citiranu
Derem i još ono dvoje za redom?! Industro rock, ili kakogod oni to nazivali,
koji OPP upražnjavaju vuče inspiraciju iz svjetskih referenci poput Ministry
ili NIN, ali, ej!, oni su sami sebi ipak najveće muze, jer umjesto da su na
vjeronauku pažljvio iščitavali retke svete knjige radije su se upuštali u
pisanje manifesta pa su tako skužili kako ‘mišljenje je poput šupka – svatko ga
ima’, a kad je već tako naciji preporučuju vijagru u hostije! 13 zlatnih hitova je na top listama
sljedeće godina, uz debi Diskurza, proglašavan najalbumom u čudnovatih Hrvata.

 

ONLI-TU, kako im iskrivljeno ime i sugerira, se sastoji od
dvojice – Davida i Robija, gitara+bubanj. Uz svesrdnu su pomoć Siniše Bizovića,
prošle godine objavili debi album, Pozitiv
mjuzik
, za Spona Records. Materijal je snimljen rudimentarno, sirovo i
sadrži zabavne trenutke, te još jednu obradu Program tvog kompjutera, samo što
je njihova verzija dobila iz nejasnih mi razloga naziv ZX spectrum.

Inače, taj
mega hit Denis&Denis u posljednjih je 15 godina već treći puta doživio svoju
lokalnu reinkarnaciju: Gipss su ga uvrstili na svoj debi Uh! (1997, Cro Rec),
Marko Tolja s Riversicama ga je stavio na Stare dobre stvari (čiji je barba
autor, Davor; Aquarius Rec, 2007) i konačno ovaj dvojac. Impresivna statistika,
ča ne? Povratak junacima s početka: album snimljen u takvim uvjetima, dakako,
ima šarma, baš kao i nastupi uživo, ali bez sumnje da je pred njima još itekako
trnovit put. No, upornosti im očito ne nedostaje jer malaksalosti i enuzijazma
u njihovom rječniku nema. Drugi album, za koji samo naslućujem da se kuha u
kreativnoj kuhinji, bit će odlučujući za novu eru SamoDva.

 

OGLEDALA, snimke nastale 1984 ili ’85 u ljubljanskom studiju
Top Ten, plus još neki bonusi, objavio je Dallas Records, 2008 u sklopu edicije
Arhiv. Ostanak benda na sceni je stalno upitan… još su im i pred koju godinu
gadovi upali u garažu i popalindžali im instrumente.

Ri Rock 21. stoljeća – dio broj 1.

Ri Rock
21. stoljeća – dio broj 3.