Posvećenošću i odvažnošću glavni junak, bezimeni sin, ne odvrće svoj pogled od teško bolesnog oca, štoviše, prožet sakralnošću samog života želi ga održati živim što duže bez obzira na prepreke koje mu se ukazuju putem. Pritom puno razmišlja o svom djetinjstvu ispunjeno lijepim uspomenama na obiteljsku sreću i jedinstvo, bez obzira na siromaštvo s kojim se njegovi roditelji bore, ali i znaju nositi nekom nevjerojatnom lakoćom, danas u modernom društvu teško razumljivom. Iako se sama radnja romana odvija početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ukoliko roditelji, pak, i imaju tjeskobnih misli i financijske tegobe znaju ih ne iznositi pred svoje sinove, jer klice svoje snage nalaze upravo u zajedništvu, neiscrpnoj ljubavi koja ih nosi u budućnost u koju imaju toliko povjerenja.
Poetski rukopis
Ivica Prtenjača piše jednostavno, jezikom dobrote i romantike, bez trunke oholosti ili ijednom naznakom sarkazma i cinizma (a u danim okolnostima teške bolesti i izvjesnog kraja, stalnim odlascima u bolnicu, strpljivim čekanjem očitovanja doktora o stanju oca u hodniku to se čini poput tihe i kontinuirane molitve), i s djelomičnom čežnjom za onim vrijednostima koje je njegov junak godinama akumulirao u sebi, a istodobno bolno svjestan prolaznosti i krhkosti života. Dok čitate ovaj nadahnuto poetski rukopis ubrzano se u vama stvara most prema junaku, i ta se udaljenost, kako se sve dublje upuštate u ulogu voajera, smanjuje u tolikoj mjeri da postajete on, taj sin koji treba odvesti oca kući, ‘iščupati’ ga iz bolnice, i dopremiti ga ondje gdje neće umrijeti kao i mnogi drugi s brojem ovješenim o palcu noge, već u svojem, u poznatom okruženju koje je vlastitim rukama teško gradio. Pa makar iznad njega ostala tek jedna stropna gola svjetiljka, žarulja bez sjenila.
Ivica Prtenjača dobitnik ovogodišnje VBZ-ove nagrade / Foto: Tanja Kanazir
Bijeg iz brutalnog sada
Fotografije na koje nailazi sin imaju snažnu magnetsku moć, one su izravni put, crvotočina prema nedavnoj, dječačkoj dobi, zbog čega Prtenjača pažljivo i lako mijenja svoj pristup tekst, ali ga nikada ne prevodeći u infantilni izričaj. Sjećanja koja ga preplavljuju su toliko snažna da se u dijelovima romana pretvaraju u paralelnu fizičku stvarnost, izazivaju u junaka, kao i u čitatelja, bol zdrobljenih kostiju. I ne nestaju kad se radnja izmjenjuje sa sadašnjošću, pandemijskim ograničenjima kretanja, nego se taj odnos/proces širi baš kao i nezaustavljiva plućna bolest njegova oca, ne nailazeći na prepreke već neumitno hita naprijed prema konačnom kraju. Koji, doduše, nije eksplicitno naveden, ali je nedvojben.
U prologu romana, u onom istaknutom dijelu tzv. italic, sadržan je i ključ snažne veze koju ostvaruje otac sa sinom, zavjet koji prodire u sina, možda na razini podsvijesti, i obvezuje ga na tvrdoglave postupke i nezaustavljivo poduzimanje akcije za ono malo nade koju će iscijediti za produljenje života ocu nakon nebrojenih intervencija u inače krutom bolničkom sustavu. I, kao i na fotografijama, postići za sebe (i za majku) onaj privremeni mir, bijeg iz brutalnog sada, uteći će u pukotinu u koju će se skloniti ostavljajući izvan sebe sve ono što je neživo i hladno.
Podijeli na društvenim mrežama