2020. zadnji put!

Stari je kosac pokosio nekoliko kvadratnih kilometara pučanstva za tili čas, u 365 dana, da bi mu se mogla uručiti posebna nagrada za posvećenost svom pozivu i malo koje biće od krvi i mesa bi poželjelo naći mu se na putu kad je u akciji. Ali umjesto previše pohvala upućenih neumornom direktoru poduzeća ‘Smrt je danas’, evo podsjetnika na neke od zaista važnih likova iz područja rokenrola koji su zauvijek ostali u beskonačnosti njegova krematorija…

Neil Peart (12. 9. 1952 – 7. 1. 2020)

Ovaj je tip bio jedan od onih bubnjara na kojeg su se pozivali David Grohl i Taylor Hawkins, ne samo zbog njegova raskošnog stila sviranja već i zbog izuzetne kreativnosti u domenu pismenosti. Naime, Neil Pert je bio glavni tekstopisac u kanadskoj prog-hard-rock skupini Rush. A objavio je i nekoliko literarnih ukoričenih radova. Sastavu se pridružio nakon što ih je napustio osnivač Rusha John Rutsey, odmah nakon objavljivanja debi albuma. Peart je tijekom posljednih dvadesetak godina pretrpio velike obiteljske tragedije, no nije odustao od nastupanja s Geddyjem Leejem i Alexom Lifesonom. Nakon što je Rush primljen u Rock’n’Roll of Fame, 2013, bubnjar je objavio da se sprema za skoru penziju. U pitanju je bila i dijagnosticirana teška bolest s kojom se borio. Rush su uskoro objavili potpuni prekid rada.

Andy Gill (1. 1. 1956 – 2. 1. 2020)

Ne poznajem baš nikoga iz svoje generacije tko nije imao u kolekciji barem jedan album grupe ovog izuzetno utjecajnog gitariste. Gang of Four nisu počeli karijeru iz Londona već sa sjevera Engleske, iz Leedsa. Naravno, bend je nastao na valu punk eksplozije u ljeto 1977., a prva dva albuma se smatraju klasicima postpunka: Entertainment! (1979) i Solid Gold (1981), na kojima se Gill predstavlja i kao pjevač, producent i glavnim arhitektom zvuka benda, koketirajući s funkom, diskom i punkom. Za njega se vjeruje, barem tako tvrdi partnerica Catherine Mayer, da je bio prva žrtva covida19. Naime, Gill se upravo vratio početkom prošle godine s turneje po Kini, a svi su simptomi upućivali na danas poznate probleme s respiratornim sustavom i brzim djelovanjem virusa na ljudsko tijelo. Inače, godinama je bio suradnikom novinarem u cijenjenim britanskim časopisima poput Uncut i Classic Rock. I jedna zanimljivost – Andy Gill je producirao zagrebački sastav Viva Glorio (ex Trobeckove krušne peći), a album je jedan od prvih hrvatskih proizvoda objavljen u virtualnom obliku.

Ivan Král (12. 5. 1948 – 2. 2. 2020)

Ivan Král je bio češki muzičar koji je s obitelji otišao u Ameriku 1966., da bi se početkom sedamdesetih priključio živahnoj njujorškoj sceni koja će malo poslije postati najvažnijom pokretačkom snagom punka i novog vala. Tako se našao u prvoj postavi Blondie 1974., a godinu kasnije postaje stalnim basistom u Patti Smith Group s kojom objavljuje ključne albume: Horses, Radio Ethiopia, Easter i Wave. Kada se Smithova povukla sa scene iz obiteljskih razloga, Kral se pridružuje Iggyju Popu na albumim Soldier i Party, kao i na pratećim turnejama. Vremenom je također radio s Johnom Caleom, Johnom Waiteom i Noelom Reddingom. Objavio je i niz samostalnih albuma.

Lyle Mays (27. 11. 1953 – 10.2. 2020)

Lyle Mays je uz Pet Methenyja bio jedinim konstantnim članom sastava, te je s njim supotpisao gotovo sve pjesme na četrnaest albuma, ujedno osvojivši i jedanaest Grammyja. Ovaj je klavijaturist bio također dijelom albuma Joni Mitchell, Marka Ishama, Bobbyja McFerrina te mnogih drugih. Iza sebe ima i nekoliko samostalnih radova.

Keith Olsen (umro 7. 3. 2020)

Keith Olsen je bio jedan od najtraženijih producenata u Americi, a njegove su usluge koristili Ozzy Osbourne, Fleetwood Mac (pritom valja imati na umu da su ga za miks pult doveli Stevie Nicks i Lindsey Buckingham jer je upravo on producirao njihov legendarni prvi i jedini album prije nego li su se u paketu pridružili spomenutom sastavu), Whitesnake, Heart i Foreigner. Scorpionse je odveo na svjetske top liste pjesmama Wind of Change i Send me an Angel.

Phil Phillips (14.3. 1926 – 14.3. 2020)

Phil Phillips je bio američki pjevač i autor, najpoznatiji po pjesmi Sea of Love, iz 1959. To ne bi bilo odviše zanimljivo da tu istu pjesmu nisu na top liste vratili Honeydripppers 1984., a čiji su članovi bili: Robert Plant, Jimmy Page i Jeff Beck! U toj neobičnoj kombinaciji bez autorskih ambicija objavili su samo jedan mini album, prijetećeg naziva Volume 1. was an American singer-songwriter, best known for his song, Sea Of Love in 1959.

Kenny Rogers (21. 8. 1938 – 20.3. 2020)

Kenny Rogers je bio simpatični bradonja koji je patentirao (ili bio među prvima) country pop zvuk što se njegovim zemljacima, Amerikancima, jako dopadalo. Bogatim glasom ispadao je iz svakog frižidera hitovoma Lucille, te duetom s Dolly Parton u pjesmi Islands in the Stream. Bavio se osim pjevanjem i glumom, produkcijom i općenito zabavljanjem bogatih. Primljen je u Country Music Hall of Fame 2013.

Alan Merrill (19. 2. 1951 – 29.3. 2020)

Alan Merrill je bio pjevač, i svakako je jedan od najmanje poznatih među navedenima. Međutim, osim što je i on bio žrtvom pandemije, autor je klasika kojeg je proslavila Joan Jett 1982., I love Rock’n’Roll i kojim je postigla konačni svoj najveći uspjeh nakon karijere s grupom Runaways. Merrill je predvodio bend Arrows s kojima je i snimio prvotnu verziju spomenutog hita u sedamdesetima.

Adam Schlesinger (31. 10. 1967 – 1. 4. 2020)

Još jedna žrtva covida 19, Adam Schlesinger, je bio pjevač i multiinstrumentalist, najpoznatiji po radu sa sjajnom američkom alter skupinom Fountains Of Wayne na njihovih pet studijskih albuma, i hitu iz 2003 Stacy’s Mom. Radio je i muziku za filmove, što je uključivalo i naslovnu za Tom Hanksovu komediju That Things You Do! (1996).

Florian Schneider (7. 4. 1947 – 21. 4. 2020)

Suosnivač, pjevač i multi-instrumentalist njemačkih giganata, Kraftwerk, Florian Schneider sastavio je bend 1970, s kojima je ostao sve do svog povlačenja iz show biznisa,  2008. Već je 1968 zajedno s Ralfom Hütterom započeo umjetničku i muzičku suradnju, da bi dvije godine kasnije osnovali elektronički  Kling Klang studio u Düsseldorfu, gdje započinje i multimedijalni projekt Kraftwerk. Na tom istom mjestu nastaje i kompletan katalog albuma ovog benda. Utjecaj Kraftwerka na nastupne naraštaje je nemjerljiv – od techno izvođača do Bowieja, Nine Inch Nails, pa čak i HM sastava.

BRIAN HOWE (22.7.1953 – 6.5. 2020)

Ime ovog čovjeka je, dakako, prilično nepoznato, no taj je pjevač morao stati u cipele Paula Rodgersa, u grupu Bad Company, koju su reaktivirali originalni članovi Mick Ralphs i Simon Kirke 1985, a u bend ga je preporučio Mick Jones, ali ne iz The Clash već iz grupe Foreinger. Zvuk se Bad Company pod njegovim dirigiranjem u potpunosti promijenio u moderni pop metal, što se mnogim (a bome ni meni) štovateljima tog hard rock sastava nije dopadao. Howeov prvi bend je bio Shy, a potom i White Spirit u kojem je svojevremeno svirao Janick Gers (ex Gillan, danas Iron Maiden). S tom verzijom Bad Co., Howe snima neke manje zapažene albume, koji nisu nikada ni izbliza bili kvalitetom originalne postave.

 Little Richard (5. 12. 1932 – 9. 5. 2020)

Nitko nije učinio više za razbijanje socijalnih, rasnih i seksualnih ograničenja nego li upravo Little Richard, pravi rock’n’roll kralj, čiju krunu ipak nije nikada ponio jer je prihvatljiviji, pritom i odgovarajuće bijele puti, Elvis Presley imao naprosto veću prihvaćenost u medijima te publici. No, malo tko je bio ekstravagantniji, nabusit, kurčevit i divljiji od Malog Richarda. Tijekom pedesetih je bio gotovo, dakle, vladar top lista, ali niti njegov comeback krajem šezdesetih/početkom sedamdesetih nije prošao nezapaženo. Njegova je najpoznatija pjesma Lucille, s kojom su Deep Purple završavali svoje koncerte u Mark 2 postavi, a i Beatlesi su je svojedobno snimili. Također, tom je pjesmom zaključen spektakularni koncert pomoći za Kambodžu održan koncem 1979, kada su je izvodili svi izvođači koncerta: Robert Plant, Paul McCartney, The Who, Pretenders, Clash, Specials, Queen, Rockpile…

https://www.youtube.com/watch?v=u0Ujb6lJ_mM

 Phil May (9. 11. 1944 – 15. 5. 2020)

The Pretty Things, u kojima je May pjevao, su bili jednom od najvećih britanskih grupa šezdesetih, a često su ih mediji uspoređivali s njihovim prijateljima i rivalima Rolling Stonesima kao nositeljima ritam i bluz baklje. A imali su i sličan pristup, zajeban i mangupski. Što ih je činilo, naravno, neodoljivima. Phila Maya je Bowie zvao u privatnim razgovorima vlastitim Bogom. Pretty Things su autori prvog konceptualnog albuma, S.F. Sorrow (1968), tzv rock opere, po kojoj nekoliko mjeseci kasnije Pete Townshend kreirao Tommy. May je tijekom cijele karijere benda bio jedinim konstantnim članom.

Bob Kulick (16. 1. 1950 – 29. 5. 2020)

Gitarist Bob Kulick je bio na audiciji za grupu Kiss već 1972, ali je za dlaku bio šarmantniji Ace Frehley. Kada se ovaj potonji otuđio iz benda Kulick je konačno dobio priliku zasvirati s grupom Kiss, nikada međutim ne stječući status punopravnog člana, kao njegov brat Bruce. Snimao je gitarske dijelove na albumima Alive II, Unmasked, Killers i Creatures of the Night, a također ga se da čuti na pločama Lou Reeda, W.A.S.P., Meat Loaf.

Steve Priest (23.2. 1948 – 4.6. 2020)

Steve Priest je bio osnivač engleske glam rock senzacije Sweet. Njihov je početak (1970), doduše bio pomalo budalasto popičan usmjeren publici od od druge do desete godine, no uskoro su se zasitili takva statusa pa su hrabro zagazili u hard rock vode. I u tom su smjeru postigli zavidne uspjehe na top listama pjesmama poput Wig-Wam Bam, Block Buster!, Fox on the Run, Action i Love is like Oxygen. Osim što je bio basista u grupi, povremeno se, kao i ostali članovi, okušao i kao pjevačem. Kad je odiseja grupe Sweet okončana Steve Priest je slijedeći svoje srce preselio, najprije u Njujork, a potom u LA.

Paul Chapman (9. 6. 1954 – 9. 6. 2020)

Paul Chapman se pridružuje grupi UFO 1974, ali nakon samo jednog albuma i turneje odlazi te osniva hard rock sastav Lone Star. Nakon dva albuma ipak se vraća u UFO, te ostaje u ulozi gitariste do razlaza benda 1983. Udružuje se s basistom Peteom Wayeom, koji također umire dva mjeseca kasnije te 2020, te nastupaju pod imenom Waysted širom planete. Sa znatno manje uspjeha nego li s matičnim sastavom.

Ennio Morricone (10. 11. 1928 – 6. 7. 2020)

Talijan za kojeg se kaže da je promijenio cjelokupni zvuk celuloida, veteran komponiranja, Enio Morricone je postao sinonimom za western soundtrackove filmova ‘Za šaku dolara’ i ‘Dobar, loš i zao’. Zanimljivo, Morriconeovom temom The Ecstacsy of Gold započinje svaki nastup Metallice, pa ne čudi da su se povodom njegove smrti oglasili članovi benda proglasivši ga dijelom Metallica obitelji.

Judy Dyble (13. 2. 1949 – 12. 7. 20201)

Svakako najpoznatija heklačica među rock glazbenicama. Judy Dyble je započela karijeru kao tinejdžerica nastupajući s Robertom Frippom i braćom Giles, neposredno pred osnivanje grupe King Crimson. Iako nikada formalnom članicom tog značajnog sastava može se naći na njihovim kompilacijama u verziji pjesme I Talk to the Wind. Nakon tog iskustva našla se u folk rock skupini Fairport Convention, zajedno s Ashleyjem Hutchingsom, Simonom Nicollom i Richardom Thompsonom. Eponimni album snimaju 1968 godine, no Judy se ipak ne uklapa u konačnu verziju benda, budući je tijekom nastupa heklala. To i nije baš spadalo u opis rock pjevačice. Na njezino mjesto dolazi uzbudljiva Sandy Denny, a Dyble je povremeno snimala i nastupala.

Jamie Oldaker (5. 9. 1951 – 16. 7. 2020)

James Oldaker je bio američki bubnjar najpoznatiji po dugogodišnjoj suradnji s Claptonom, Bobom Segerom, Leonom Russellom, Peterom Framptonom, Ace Frehleyjem… Možete ga vidjeti na nastupu na Live Aidu 1985 iza Claptona.

Peter Green (29.10. 1946 – 25. 7. 2020)

Peter Greenbaum je osnovao bend Fleetwood Mac 1967, odmah po izlasku iz Bluesbreakersa iz kojeg je povukao i ritam sekciju, Micka Fleetwooda i Johna McVieja, po kojima je i naslovio sastav. Green je jedan od najutjecajnijih gitarista britanske blues scene tog doba, a polagao je puno više na ekonomičnost tonova nego li na virtuoznost. Santana je njegovom pjesmom Black Magic Woman postao svjetskom zvijezdom, nekoliko godina kasnije. Iako je je snimio samo prva tri albuma s Fleetwood Macom (eponimni, Mr.Wonderful – 1968- i Then Play on – 1969) ostavio je iza sebe neizbrisiv trag u povijesti pop kulture. Nažalost, početkom sedamdesetih je počeo pokazivati tragove mentalne bolesti, te se godinama liječio u sanatoriju. Ponovno je počeo snimati u osamdesetima, ali bez uspjeha.

Steve Holland (2. 2. 1954 – 2. 8. 2020)

Gitarist američke southern rock grupe Molly Hatchet, Steve Holland je svirao na njihovih prvih pet albuma uključujući i eponimni debi, te (1979) Flirtin’ With Disaster, (1980) Beatin’ The Odds, (1981) Take No Prisoners i (1983) No Guts No Glory.

Steve se pridružio ostalim preminulim članovima benda: Daveu Hlubeku, Dannyju Joe Brownu, Jamesu Farraru, Duane Rolandu, Banneru Thomasu, Bruceu Crumpu. Veselo društvo, jel da?

Martin Birch (27. 12. 1948 – 9. 8. 2020)

Producent Martin Birch je tijekom života radio na albumima In Rock, Machine Head, Burn i Stormbringer s grupom Deep Purple, nakon čega dobiva angažmane i kod Black Sabbath (Heaven&Hell), Blue Oyster Cult, Fleetwood Mac, neminovno i s Rainbow, kao i Whitesnake te Iron Maiden (Killers, kao i njihovih sljedećih devet albuma uključujući i The Number Of The Beast, Powerslave, Somewhere In Time and Fear Of The Dark.)

 Pete Way (7. 8. 1950 – 14. 8. 2020)

O Peteu Way sam već pisao nekoliko dana nakon smrti, pa evo samo kratkih biografskih crtica. Osnovao je grupu UFO početkom sedamdesetih. Prvim su albumima eksperimentirali zvukom naslanjajući se na psihodeliju, a potom su vremenom okrenuli se čvrstom rocku. Way je ostao vjeran sastavu do početka osamdesetih kad je osnovao grupu sličnog usmjerenja, Waysted, pa Fastway no poslije se vratio u matični sastav. Za njega je glasila priča da je bio potpuni luđak, što je potvrdio i licencirani mentalac Ozzy Osbourne. Uživao je u životu punim nosom, plućima i jetrom. Umro je od posljedica ozljeda koje zadobio dva mjeseca prije smrti.

Jack Sherman (18. 1. 1956 – 18. 8. 2020)

Sherman se pridružio grupi Red Hot Chilli Peppers 1983., zamijenjujući originalnog gitaristu Hillela Slovaka. Suradnja je trajala kratko, samo je zabilježen na eponimnom debi albumu, dok se na sljedećem Freaky Styley pojavljuje kao koautor ali ne i kao svirač, jer se tijekom snimanja tog albuma Slovak vraća u RHCP. Da ga se čuti kako pjeva prateće vokale na Abbey Road e.p.-iju, te na albumu Mother’s Milk. Zanimljivo, svirao je Dylanovom albumu Knock Out Loaded. Umro je od infarkta.

Walter Lure (22. 4. 1949 – 22. 8. 2020)

Walter Lure je bio gitarist njujorških legendi Johnnyja Thundersa & The Heartbreakers. Lure se pridružio bendu 1975. te je zabilježen na klasičnom albumu L.A.M.F. u trenutku kada se gradska scena upravo počela buditi u klubu CBGB. Lure je umro od karcinom jetre.

Toots Hibbert (8. 12. 1942 – 11. 9. 2020)

Legendarni jamajčanski buntovnik Toots Hibbert je bio pionir ska i rege muzike, a njegove su pjesme otkrivali bjelcima The Clash, The Specials, Keith Richards, No Doubt, Govt Mule, Robert Palmer, Willie Nelson, Amy Winehouse i mnogi drugi. Toots je predvodio sastav The Maytals od kraja šezdesetih do kraja života, a posljednji album Got to be Tough, je objavljen svega petnaestak dana prije smrti.

Edward Van Halen (26. 1. 1955 – 6. 10. 2020)

Najveći gubitak je rokenrol pretrpio odlaskom Mozarta električne gitare, Eddieja Van Halena. Revolucionirao je tehniku sviranja tzv tappingom, brzinom i preciznošću, i nitko poslije njega više nije svirao na starinski način izražavajući se isključivo kroz pentatoniku. Eddie je bio izvanzemaljac svirke na isti način kao što je to deset godina prije njega bio Jimi Hendrix – apsolutni i ultimativni gitarski bog. Partnerstvo s Davidom Lee Rothom bilo je ključno kada su 1974 osnovali sastav, a svijet su osvojili već debi albumom objavljenim 1978, koji se smatra kamenom temeljcem novog modernog hard rocka. Nakon odlaska Rotha iz sastava, stvari se odvijaju i dalje odlično za Van Halen jer na pjevačevo mjesto dolazi iskusni Sammy Hagar. Tijekom devedesetih, međutim, pozicija se benda ljuljala i jedva su opstali na životu. Dugo godina se Eddie borio s karcinomom grla, da bi bitku konačno i izgubio ostavivši iza sebe neprocijenjivo glazbeno nasljedstvo.

Gordon Haskell (27. 4. 1946 – 15. 10. 2020)

Gordona Haskella je otkrio, tko će ga znati gdje, Robert Fripp kada je Gregg Lake naglo i neočekivano napustio King Crimson. Kratko su vrijeme vježbali i potom se zatvorili u studio gdje su snimili treći album naziva Lizard (1970). Ploča je odlično prošla među kritikom i zahtjevnijom publikom, no Haskell se nije zadržavao u bendu pa je uskoro započeo karijeru kao solo pjevač, kada je 1971. objavio album It Is and It Isn’t, no to se nije osobito odrazilo na njegov žiro račun, a ni na naslovnice muzičkih časopisa.  Kako ta uloga nije prošla prema očekivanjima pridružio se prog folk sastavu Stackridge. Neobično je da mu se samostalna karijera razbuktala tek u ovom stoljeću kada je s pjesmom How Wonderful You Are zasjela na broj 2 britanske liste singlova.

Spencer Davis (17. 7. 1939 – 19. 10. 2020)

Spencer Davis je oformio grupu nazvavši je prema svojoj malenkosti 1963, no glavnu je riječ u bendu imao balavac od 15ak godina imenom Stevie Winwood. Davis je bio gitarist u ovom Birminghamskom sastavu, a proslavili su se evergreenima Gimme Some Lovin’, Keep on Running i Somebody Help Me. Električni blues s elementima jazza i soula bio je dobitna kombinacija kojom su lako osvajali top liste kako singlova tako i albuma.

Ken Hensley (24. 8. 1945 – 4. 11. 2020)

Ken Hensley je predvodio britansku hard rock grupu Uriah Heep punih deset godina od 1970 do 1980. Svojim karakterističnim zvukom Hammond orgulja je dominirao scenom i pločama, no često se znao okušati i kao multi-instrumentalist te producent. Karijeru je započeo u grupi Gods u kojoj je nastupao i Mick Taylor. Hensley se paralelno s Uriah Heep iskazao i kao samostalni muzičar objavivši nekoliko albuma od kojih su najvažnija prva dva Proud Words on a Dusty Shelf (1973) i Eager to Please (1975). Uriah Heep su bili uporno prezirani od strane kritičara, no obožavani od armije obožavatelja, pa ne čudi da je njihova karijera i do danas opstala.

Harold Budd (24. 5. 1936 – 8.12. 2020)

Harold Budd je bio pionir ambijentalne muzike, a proslavio se na avangardnoj sceni u kasnim šezdesetima. Svakako su mu najpoznatije suradnje s Brianom Enom s kojim je snimio nekoliko albuma, te s grupom Cocteau Twins.

Leslie West (22. 10. 1945 – 22. 12. 2020)

Leslie West je bio najdeblji gitarist u povijesti, ali nije mu smetao taj nadimak jer je bio istovremeno i sjajan na svom instrumentu. Započeo je karijeru samostalno, nazvavši svoj debi album Mountain (1969), nakon čega je uskoro i oformio istoimeni hard rock bend. Osobito im je pomogao nastup na Woodstock festivalu, pa su uskoro započeli snimati albume koji su postajali redom bestseleri. U prvoj polovini sedamdesetih, unatoč velikom uspjehu, Mountain se razilaze a West i bubnjar Corky Laing se udružuju s Jackom Bruceom u ubitačni rock trio. Iza njih su ostala samo dva studijska albuma, nakon čega se Mountain ponovo okupljaju. Mirenja velikih rock sastava i sličnih ego tripova su obično kratka roka trajanja pa je West uskoro oformio Leslie West Band. Do kraja je života nastupao iako je bio u invalidskim kolicima amputirane noge.