Obljetnica rođenja najvećega riječkog umjetnika 20. stoljeća

24.04.2013.

Venucci, čovjek koji je postao grad

Autor: Velid Đekić

Hoće li ga se itko sjetiti? Nije valjda od današnjih Riječana zaslužio muk? Upravo on, kojega su kritička pera proglasila najvećim umjetnikom što ga je dao grad na Rječini u 20. stoljeću? Sve je moguće, pa i taj muk, u tom pogledu pod nebeskom kapom ništa novo. No, znajući kako je pod tom istom kapom moguće i drukčije, iskoristimo prostor za podsjećanje kako je proteklo 110 godina od rođenja Romola Venuccija.

Romolo Venucci

Poželimo li biti pedantni, eto nas ususret podatku da se obljetnica koja je povodom ovih redaka dogodila 4. veljače. Toga dana 1903. godine su u riječkoj obitelji Antonija Francesca i Marije Wnoucsek rođeni blizanci Romolo Ermano i Romeo Andrea. Na prve korake dečki su se ohrabrili u rodnoj kući u današnjoj Baračevoj 16, čije je prednje lice gledalo na ulicu kojom su u ta vremena hitali gradski tramvaji, a straga se širili željeznički kolosijeci kojima su plazile kompozicije teretnih vagona. Mali je Romolo u devetoj godini nacrtao prvi autoportret, signalizirajući kako mu svijet neće ostati ograničen unutar prostora što su ga definirale dvostruke tračničke linije, tramvajska i željeznička. Pomoglo je i ozračje u roditeljskom domu. Tko je između buke što je dopirala od vozila oslušnuo malo bolje, mogao je iz stana Wnoucsekovih čuti zvukove ugodnije vrste, zvukove glasovira, viole i violončela. To su muzicirali mali Romolo, sestra mu Vilma, otac Antonio i ostali članovi obitelji. Romolu je umjetnost bila dijelom obiteljskog okružja od najmlađih dana. Violinu i violončelu mu je vjerojatno stavio u ruke otac, čije češko prezime nije govorilo da je rođen u Mađarskoj. U Rijeku je stigao kao austro-ugarski vojni obveznik i tu ostao, sklopivši brak s Marijom Rostand, domaćicom slovenskog porijekla,

Službenici Kraljevine Italije promijenit će Romolu 1921. prezime u Venucci. Godine 1923. izvanredno će upisati studij likovnosti na Zemaljskoj ugarskoj kraljevskoj višoj umjetničkoj školi u Budimpešti, da bi se četiri godine potom vratio u Rijeku. Sve ostalo je priča o mladiću koji postaje velik umjetnik, u najproduktivnijoj fazi avangardističkih sklonosti, ali ne držeći u ruci gudalo, nego kist i olovku, nerijetko i kiparsko dlijeto. Ponajbolji izvor informacija o njegovu umjetničkom radu danas je katalog velike retrospektivne izložbe što ju je 1993. priredila riječka Moderna galerija, odnosno Daina Glavočić, iz kojega nije teško dokučiti što je potaknulo stručna pera da Venucciju daju titulu riječkoga umjetničkog prvaka. S tom informacijom u rukama, posvetimo sljedeće retke jednoj drugoj dimenziji Venuccijeve biografije, onoj koja se manje bavi dosezima njegova kista…

Romolo VenucciKoliko se Venucci pokazao velikim umjetnikom, toliko se pokazao i velikim stanovnikom vlastitoga grada. Tu je svoju stranu pokazao u najtežem, sudbonosno prijelomnom trenutku, godine 1945., kada je odlučio kazati zbogom dotadašnjim umjetničkim eksperimentima, možda shvaćajući kako u gradu poput Rijeke sam život može biti najveći eksperiment. Ulaskom partizanskih snaga u grad i tektonskim političkim promjenama pod upitnik mu je došao fizički opstanak. Gotovo svi njegovi prijatelji i suradnici iz grada odlaze, u strahu od nove vlasti, a on odlučuje ostati. On, koji je ne jednom udovoljio narudžbama prethodne, fašističke vlasti i stvarao njenom ideologijom obojene radove. Ne treba sumnjati da je znao koliko tim ostankom stavlja glavu u torbu. Premda će se odluka u konačnici pokazati dobrom – nova ga je vlast ostavila na miru, vjerojatno procijenivši kako Venuccijev prethodni rad nije bio pitanje ideološkog izbora, već prije neimanja izbora, pa će mu dopustiti nastavak rada, štoviše nastavak pedagoškog posla u školi – hrabrost toga čina golema je. Ne umanjuje ga nimalo ni činjenica da je po ostanku korjenito promijenio likovni jezik, priklanjajući se prvih poratnih dana čak socrealizmu, a potom se kloneći radikalnih iskoraka od dominantno građanskog ukusa sredine. U svojoj kasnoj fazi, avangardist Venucci je slikar veduta iz Staroga grada, nerijetko i nostalgičarski dokumentarist njegovih vizura koje nestaju pod naletima novog.

Romolo VenucciBiografske epizode poput te upućuju na činjenicu kako Venucci nije osoba samo/“samo“  iznimna umjetničkog životopisa, zato ga na umjetnost i ne treba svoditi. U Venuccijevu slučaju, previše toga ostalo je izvan drvenog okvira slike… S obzirom na svoje nacionalno porijeklo (otac mu je čeških korijena, rođen u Mađarskoj, majka Slovenka, a prezime talijanizirano), s obzirom na intelektualno formiranje (studirao je u Budimpešti, održavao tijesne veze s kulturnom scenom Italije), političku sudbinu (rad je započeo pod ugarskom krunom, nastavio u doba talijanske fašističke i jugoslavenske komunističke vlasti, da bi djelo s vremenom postalo kulturna baština hrvatske države), Venucci je točka u kojoj se sažima sve ono što je u 20. stoljeću presudno obilježilo grad u kojemu se rodio i živio. Venucci je pojava nastala intenzivnim višenacionalnim i multikulturnim miješanjem, uz podjednako važan udjel burnih višekratnih promjena političke paradigme. Osobna životna sudbina i sudbina grada u njegovu se slučaju fascinantno preklapaju. Simbolički gledano, između Venuccija i Rijeke može se staviti znak jednakosti. Znamo li danas tu činjenicu prepoznati i, što je podjednako važno, adekvatno cijeniti? Kuća u Baračevoj 16 o tomu šuti (pa i o svemu ostalom, bez ikakva vidljiva spomena na svoga velikog stanara). Ali, barem u trenucima obljetnice, mi ne moramo tako.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 1