Sestra me je ostala čekati ispred dućana. Ne sjećam se straha ulaska u Jugoton, na istom je mjestu kao i danas ali drugačijeg naziva, samo sam nekoliko trenutaka stajao ondje s rukama ovješenim uz bokove, zasukao sam rukave kao da ću upravo prekopat manji kanal posred polica s pločama. A onda me, na moju sreću, zaskočila realnost, odnosno teta prodavačica i upitala šta trebam. Nisam tražio nekakve druge kutove kako bih to izustio, pa sam jednostavno izjavio ‘Rolling Stonese neka ploča’. Gospođa me energično uzela za lakat i pokazala mi na stalažu gdje su stajali njihovi naslovi. Koju ćeš, pitala je. Evo, ovu, prstom sam ukazivao na zapravo prilično lošu kompilaciju Gimme Shelter. Pružila mi je LP i kratko sam i opčinjeno buljio u omot, nakon čega sam bez riječi pristupio blagajni, izvukao sve dinare iz džepa ostavivši ih na pultu. Teta je pažljivo izbrojala odgovarajuću svotu, ostatak mi vratila i stavila moju prvu ploču u vrećicu. Sestra je strpljivo čekala na istom mjestu, ravnajući nabore na suknji, pogledala me i zadovoljno se nasmijala. Nesposoban išta izgovoriti, hodao sam za njom kao mjesečar do područne kurijere koja nas je odvezla do Martinkovca. Otamo smo pješke potegnuli do doma.

Foto: Sandro Bastiančić, Wembley 1999

Foto: Sandro Bastiančić, Wembley 1999.

Možda ovo i nije potpuno ispravno evociranje tog trenutka, ali svakako je bilo nešto vrlo slično tome. Ili ja jednostavno ne znam umaknuti vlastitoj mitologiji i želji da fabuliram oko događaja koji su mi obilježili djetinjstvo. Od onog trenutka, međutim, kad je ploča započela svoju vrtnju na našem starom mono gramofonu moja ushićenost za Stonesima nikada više nije ustuknula. Sve do onog ponedjeljka, 24. kolovoza ove godine, bilo mi je nezamislivo da ijedan od članova sastava može partit na oni svet. Ako ni zbog čega drugog onda radi činjenice da im upravo ja i dalje iskazujem nepovratnu i vječnu naklonost. Očito, Charlieju to nije bio dovoljan cement za vječni život. Za vrijeme svakih školskih praznika ja sam uredno prikupljene muzičke i ine časopise pregledavao, te stao izrezivati članke i slike Stonesa.

Za deveti rođendan sam dobio debelu bilježnicu tvrdih korica te u nju počeo lijepiti crno bijele portrete članova. Na jednoj je Charlie nasmijan, ali svejedno izgleda pomalo morbidan, kao psiho ubojica. Sjedio bih tako satima, škarama rezuckao i na svaku stranicu stavljao po nekoliko slika, pa čak i otisnute tekstove pjesama koje bi se našle katkada u reviji Studio. Nakon ažuriranja tog dnevnika nastavio sam se vrtjeti oko tih mozaika, kao da istražujem njihovu tajnu.

Puno je godina prošlo od posljednjeg posjeta toj debeloj ‘knjižurdi’, no kad sam je uzeo u ruke, sada nakon Charliejeva odlaska, nisam očekivao takvu silinu udarca u utrobu. Bremenita tjeskoba me je zaskočila, nešto nezamislivo neutješno zahvatilo. Nevidljiva nit smrtnosti koja nas svih čeka. Nisam zavapio, niti išta slično, samo ta panoramska činjenica kojoj ne nedostaje zaključak o prolaznosti.

Tek sam sljedeći dan smogao snage podijeliti svoje uzburkane  emocije s dvojicom prijatelja, također fanovima Stonesa. U tim smo trenucima prenijeli samo one pojedinosti i anegdote vezane uz zajedničke odlaske na njihove koncerte. Ostavili smo sve linije obrane iza nas, težinu gubitka rasporedili na tri jednaka dijela i ugodno se u konačnici posvadili oko toga čiji izbor Stones albuma odgovara ujedno i istovjetnim ocjenama iz dostupnih enciklopedija.

Izgubio sam u raspravi uvjerljivo.

Kalendar događanja