Bio je ovo tjedan velikih
rukometnih razočaranja uz pet poraza u dva kola, sretne pobjede. Bila je ovo i
nedjelja velike riječke nogometne sreće. Iza nas je i subota očekivanog
vaterpolskog poraza bez ispaljenog metka, ali i subota odbojkaških slavlja, te
jednog očekivanog ali časnog poraza i jedne pomalo neočekivane ali posve
zaslužene košarkaške pobjede.
No krenuti ću kronološkim
redom. Utorak, dan gostovanja reprezentacije okupio je pod stijenama vrlo
pristojnih 9.000 gledatelja koji su vidjeli pobjedu Hrvatske od 2:0 i jako malo
toga što će im ostati u pamćenju. Latvija je barem dvije lige ispod razine Bilićevih
odabranika pa su mi stoga prilično teško objašnjive „krokodilske suze“ koje je
nakon pogodaka lio neutješni glasnogovornik HNS-a Davor Gavran. Puno mi je
lakše razumjeti situaciju iz 34. minute užasno bljutavog dvoboja kada je
klonula glava glavnog tajnika Zorislava Srebrića. Ipak je Zorko gospodin u
godinama koje ne trpe nemoć, neaktivnost i sve što počinje sa ne. Da spasi
stvar tu se u trenu našla vruća bijela kava i Zorko je progledao bolje od
sokola.
Golovi Da Silve i Mandžukića
jedino je što ću pamtiti od tog susreta i prvu rečenicu već spomenutog Gavrana
u prepuni press centar riječkog stadiona….“Enti srce, šta je ovo“.
Publika sa iphoneima i
sličnim pametnim napravama skoro se više nervirala jer nema signala za Internet
a nije pretjerano marila za stanje na travnjaku. I naravno, ako izuzmemo
pogotke najveću radost izazvalo je saznanje da Gruzija vodi protiv Grčke.
Naravno previše bi bilo tražiti da najnesposobniji službeni spiker na planeti
(koji ove sezone harači po Kantridi) takvo nešto i objavi, dobro da je znao
pročitati imena hrvatskih reprezentativaca sve ostalo za njega je apsolutno
previše. Do kraja su Grci preokrenuli i Hrvatska je morala u dodatne
kvalifikacije. Na putu će im sada stajati Turska s kojom već tri i pol godine
imaju neraščišćene račune.
Na kraju tjedna opet
nogomet, i opet bez okusa i mirisa. „Nova metla dobro mete“, ali istini za
volju Ivo Ištuk na svome je debiju imao više sreće nego…. a trobod protiv
Splita koji do dolaska na Kantridu nije poražen u 12 uzastopnih susreta može
prije svega zahvaliti vrataru i kapetanu gostiju Andriji Vukoviću koji je u
najmanju ruku nerazumnim potezima (posebno kod drugog pogotka) olakšao put ka
riječkom slavlju. I hvala mu na tome. Pozitivna stvar je svakako i ta da su
„poentirali“ Križman i Stepčić koji se baš nisu previše često upisivali na
semafor. Sve ostalo dvije tisuće promrzlih gledatelja na tribinama i oni pred
tv ekranima već su odavno zaboravili.
Pet poraza u sedam kola ono
je što nikako nije bilo očekivano od rukometašica Zameta. No igra bez volje
htijenja i zalaganja ne može donijeti drugačiji ishod od poraza pa da se
postaviš na glavu. No ako se zna da je deviza predsjednika kluba Luke Denone
„Iz kluba može otići tko hoće“ na početku sezone shvaćena ozbiljno i gotovo
doslovno zapravo je jasno da se nije niti moglo očekivati drugo osim grčevita
borba za opstanak. Prvi sam puta ove sezone u nedjelju uživo gledao druge
riječke prvoligašice Orijent Presoflex. Izabranice Sanjina Lučičanina imaju ono
što kod Zamećanki nisam vidio u posljednje četiri godine a to je borbenost.
Fanatičnom borbenošću nadoknađuju nedostatke u kvaliteti, no na njihovu žalost
plaćaju školarinu novaka u ligi. Tako je bilo i protiv Sesveta koje jesu
objektivno kvalitetniji sastav ali bez obilate pomoći neukih sudaca ne bi
odnijele bodove kući. Orijent ima još nešto što Zamet već dugo nije imao.
Atmosferu na tribinama. Istina igraju u dvorani 3. maj, ali ju barem ispune do
vrha i svi skaču, bodre, galame, sve mi je to nalikovalo na veliku sretnu obitelj.
Istina ovoga je puta sreća izostala. No Orijentašicama kapa do zemlje jer „ginu
na parketu“ pa i kada izgube ljudi im nemaju što zamjeriti.
Sebi itekako imaju što
zamjeriti rukometaši Zameta koji su očito odlučili živjeti na lovorikama a to
nikada nije donijelo dobro nikome pa niti njima. Oni koji su uživo svjedočili
sramotnom domaćem porazu od Karlovca još uvijek u ustima imaju osjećaj mučnine.
Kada sam vidio rezultat nisam mogao vjerovati, a onda sam se sjetio Mirze
Džombe od prije dva tjedna i njegove izjave „Prijatelju ovo je Europa“. Dragi
Mirza ovo je sve jedna obična provincijska žabokrečina uz tek nekolicinu časnih
iznimaka.
U petak, na dan gostovanja
košarkaša Kvarnera u Dubrovniku sjedio sam na kavi sa „bastionima riječke
ženske košarke“ Igorom Kukićem i Tomislavom Švecom i raspredao o kraljici
igara. Nismo samo pričali o damama, a dvojca spomenutih iskusnika uvjeravala su
me da Kvarner sto posto dobiva u Dubrovniku i da u to nema nikakve sumnje.
Priznajem nisam im vjerovao i nisam ih poslušao. Nažalost. Igrači Aramisa
Naglića od prve do posljednje minute dominirali su Gospinim Poljem i na kraju s
punim plijenom stigli kući. Možda ipak nije sve tako sivo kada je riječka
košarka u pitanju.
Svoju prvoligašku premijeru
časnim su porazom od -19 u Puli zaključile košarkašice Pletera, ali već sama
činjenica da Rijeka ima žensku prvoligašku ekipu vrijedna je hvale, kako je do
toga došlo, o tome drugom prilikom. Ako se slučajno pitate kada ih možete
vidjeti na djelu odgovor je ne prije 4. studenog. Pa strpite se!
Odbojkašice Rijeke upisale
su prvu gostujuću pobjedu u Interligi. Slavile su u Linzu nakon četiri
izjednačena seta i najavile da će i ove sezone svemu usprkos igrati bitnu ulogu
u borbi za naslov a dok se najtrofejnija riječka ekipa ne uključi u prvenstvo
ljubitelji ženske odbojke mogu otići do nedaleke Kostrene gdje su domaće
igračice u subotu stigle do prve povijesne prvoligaške pobjede protiv ne tako
davno jake Azene. Bilo je 3:1 a sada je pred njima lokalni derbi protiv
Grobničana.
Iako su sva tri seta bila
vrlo tijesna Riječani su stigli do uvjerljivog slavlja u Karlovcu i potvrdili
da su u sezonu ušli sa ambicijom da se umiješaju u borbu za vrh. Hoće li u tome
uspjeti pokazati će vrijeme.
Za kraj sam ostavio lanjsku
riječku sportsku perjanicu, vaterpoliste. Znalo se i prije leta u Genovu da je
sve uzalud, da je Pro Recco neka druga dimenzija. Opet su najave bile skupo
ćemo prodati kožu i slične naučene fraze. No vaterpolo se ne igra riječima.
Završilo je 15:8 a uz sve to Davor Car obranio je dva peterca. Ako bilo što
ikada brine Zorana Roju onda bi ga možda mogla brinuti realizacija igrača više
koja je ove sezone malo je reći katastrofalna. I u Soriju je bilo tako od osam
prigoda iskorištena je tek jedna. A već u subotu počinje Euroliga. Na Kantridu
dolazi najjača momčad Crne Gore Budva možda i najveći konkurenti Riječanima u
borbi za dva mjesta koja vode u četvrtfinale. Ako se ne promjeni voljni moment
u beskrvnoj izvedbi Riječana bojim se da bi hit mogao postati…. ali kamo sreće
da se varam. Grčki dvojac Vouliagmeni i Olympiacos trebali bi biti klasa ispod
subotnjih suparnika. Naravno, ako ne odete na Maksimir pogledati dvoboj Dinama
i Rijeke u subotu navečer uvjeren sam doći ćete na Kantridu. Pa vidimo se na
tribinama.
Podijeli na društvenim mrežama