Nema u tomu slučajnosti. Muzej se uskoro useljava u obnovljenu palaču u kojoj je nekada bila Šećerana, pa je ponovna izrada šećernih glava najava onoga što valja očekivati u palači.

U riječku je Šećeranu 1750-ih počeo stizati prekomorski sirovi šećer od trske, koji je rafiniranjem dobivao stožast oblik. Taj je proizvod poznat po raznim nazivima, poput šećernog stošca, glave šećera, pinke šećera, šećernog šešira i slično. Stari su ga Riječani nazivali kampanul, što će reći šećerno zvono. Nije poznato da se taj naziv koristio još negdje, pa bi to mogao biti ovdašnji specifikum, poručuju iz Muzeja.

Šećerna zvona za muzejski postav u palači Šećerane

Šećerna zvona izrađuju se u Muzeju ručno

Kako su izgledali riječki kampanuli zna se zahvaljujući originalnom kalupu za njihovu izradu iz riječke Šećerane, sačuvanom u bečkom Tehničkom muzeju. Kalup je nastao u Šećeraninoj lončariji oko 1820. godine. Muzej grada Rijeke dao je prema njemu isprintati 3-D repliku, koja će naći mjesto u skorom stalnom postavu o povijesti Rijeke. Kako su kampanuli izgledali također se zna zahvaljujući prikazu stožaca upletenih u kosu na kamenim figurama glava što krase ulaze u palaču na Brajdi.

Šećerna zvona izrađuju se u Muzeju ručno, a u način izrade muzealce je uputila Vesna Radmilović, nekadašnja djelatnica Tvornice šećera Osijek, danas riječka umirovljenica,.

Šećerni stošci proizvode se u tri veličine. Za potrebe dijela izložbenog postava posvećenog riječkoj Šećerani planirano je izraditi njih dvjestotinjak. Mali šećerni kampanuli naći će mjesto u popisu autentičnih suvenira Muzeja grada Rijeke. Bit će umotani u čvrst papir i zavezani konopcem, upravo onako kako se za isporuku kupcima svojedobno pakiralo šećerne glave u pogonu na Brajdi.