SUPUTNIŠTVO, fotografski eseji Fadila Šarkija
Autor kroz niz dokumentarnih fotografija potvrđuje da su migracije konstanta otkako postoji čovječanstvo, ali i da nikada nisu bile dobrodošle. Razlozi za migracije su različiti, ideološki, ekonomski, ratni- osvajački, a u takvim okolnostima migranti ostaju ogoljeni do „gole kože“, kako narod kaže. Nemaju gotovo ništa osim želje da žive u miru i da vlastitim radom osiguraju dostojanstven život. Iako smo kao civilizacija evoluirali u mnogim aspektima, još uvijek nismo dosegnuli stupanj društvene zrelosti u kojem bi ravnopravnost zaživjela u praksi, tako da niko ne mora napuštati svoje ognjište u potrazi za sigurnošću i mirom.
Posljednjih decenija, posebno su i ovi prostori ispresijecani različitim migrantskim rutama. Horde nemoćnih prolaze kroz scile i haribde savremenog svijeta ne bi li dosegle makar minimum pristojnog svakodnevnog života. Sa tim nesretnicima mjesecima je boravio i pratio ih na njihovom putu spasa Fadil Šarki, ugledni fotograf, bilježeći iz dana u dan njihove sudbine i svakodnevicu na putu ka boljem sutra. Ova serija potresnih fotografija uznemirava i pokreće temeljna ljudska pitanja o čovječnosti, solidarnosti i empatiji.
Borislav Božić, voditelj Galerije Principij
Čini se da živimo u vremenu nesagledive međusobne povezanosti. Ono što se u ovom trenutku događa u nekom od bližih ili daljih kuteva svijeta ostavlja eho u našoj svakodnevici. Naravno, izvjesni događaji samo odjeknu kako bi zatim ubrzo zaboravom nestali. Ta povezanost, kojoj svjedočimo kroz fizički i virtualni svijet, odražava paradoks istovremenosti i razgranatosti zbivanja.
Istovremenost se ne odnosi na fizički definirano vrijeme u vidu protjecanja, već na svijet koji naše živote povezuje u naizgled međusobno odvojene stvarnosti. U tom vidu iščitavam fotografske zapise Fadila Šarkija – kao dnevnik o sebi i Drugome gdje se osobna svakodnevica osjećanjima povezanosti i odgovornosti priključuje drugim – naizgled tuđim i dalekim i životima.
Ciklus fotografija posvećen izbjeglištvu duž Balkanske rute čini zapis o tzv. migrantskoj/izbjegličkoj krizi koju je donijela 2015. godina. Riječ je o jednoj od kriza koje se tiču europskog kontinenta, a ne drugih krajeva svijeta koje ljudi silom napuštaju kako bi našli sigurniji prostor za život. Kriza nije samo pojam već koncept čiji skup značenja povijesno i politički sugerira nepovoljnu situaciju, odluke i preobražaje s kojim se osoba, grupa ili, naposljetku, država suočavaju. Time, ljudi koje srećemo na fotografijama okovani su značenjem problematične situacije koja je zadesila Evropu.
Izložba o migrantima Suputništvo, fotografski eseji Fadila Šarkija
Zapisi Fadila Šarkija ustaju protiv nametnutih značenja. Zato govorim o zapisima jer nije riječ samo o vizualnom bilježenju već i slušanju i osluškivanju zapisane priče. Na taj način dobivamo mogućnost da donekle izbliza upoznamo lica ljudi koji su nesretnim okolnostima prisiljeni da napuste svoje kuće. Lica djece i žena, vjerojatno najčešće majki, odaju neizrazivu iscrpljenost. Kada bismo imali priliku da naselimo predio njihovih sjećanja, na koje bismo senzacije i slojeve jednog dana hoda(nja) naišli? Šta bismo doživjeli? Kako bismo iznijeli to doživljeno? Autobusne i željezničke stanice, lutanja asfaltom, bol u nogama, čekanje, iscrpljujuće iščitavanje imena lokacija na nepoznatim pismima i jezicima, policijske kontrole i ispitivanja… Zgužvani po vlakovima do neprepoznavanja, utonuli u predmete, savladani snom na podu vlaka, usred uskomešanih zvukova teških koraka i povika, uzdaha i ponekog osmjeha, preživljavamo i idemo dalje jer jedini cilj je dospjeti do željene lokacije. Možda Amsterdam, Berlin, Pariz. Samo da se stigne i podnese zahtjev za azil. Otuda i povremeni osmjesi na licima uz direktne poglede fotografu-suputniku, time i nama koji dijelimo ovo prisilno putovanje. Osmjesi pripadaju nadi bez koje se, usprkos opasnosti uzaludne iluzije, ne može nastaviti.
Suputnička fotografija Fadila Šarkija je zapis o licima – pojedinim ljudima koji izlaze iz okvira imena, nacije i boje kože. Čak se i rod koleba. Odsustvo uopćavajućeg muškog lika izbjeglice podsjeća da je sveukupnost života negdje u opasnosti i da se mora bježati. Zabilježeni prizori pozivaju nas da se sjetimo raširenih priča o sredovječnim muškarcima sa skupim mobilnim telefonima koji s predumišljajem dolaze u Europu – kao nasilnici /islamisti/ teroristi.
Fotograf-suputnik mijenja ikonografiju izbjeglištva. Zbirni lik izbjeglice i izbjeglištva biva zamijenjen licem.
To je humanizirano lice Drugog / Druge osobe u smislu Emmanuela Levinasa. Levinasova (po)etika polazi od odgovornosti prema stvarnom čovjeku čije lice upoznajemo i prepoznajemo prije svega u vidu dostojanstvenog postojanja. Kada govorimo o fotografiji kao medijumu, dakle sredstvu prikazivanja i pripovijedanja po sebi, ne zaboravljamo opasnost voajerizma i puke reprezentacije. Međutim, iza fotografski zamrznutih trenutaka Fadila Šarkija počiva priča o suputništvu, međusobnoj podršci i bliskosti s Drugim. Ona/On/Ono/Oni bivaju odraz naših života. Jedino u takvoj odnosnoj postavci svijeta ne možemo zaboraviti dostojanstvo Druge osobe.
Dok bilježim redove ovog esejističkog razgovora sa fotografijama Fadila Šarkija, neumitno iskrsavaju prizori tragedije koja je zadesila Ukrajinu. Invazija Ruske federacije na susjednu zemlju ponovo nas je suočila sa užasima koje nacionalne i teritorijalne ideologije i ratna nasilja donose. Iznova se prisilno napušta dom. Ljudi bježe. I zemlje srećom otvaraju granice; ne podižu se bodljikave žice; ljudi nisu primorani da lutaju između unutarnjih granica Europske unije. Šumama oko poljsko-ukrajinske granice ne stražare vojnici, policajci i šumari kao šumama Balkanske rute. Ukrajinci koji “izgledaju kao mi” (look like us) jesu dobrodošli. Jedino kulturološkom i vizualnom sličnošću Drugi može dospjeti u poredbeni i suosjećajni odnos sa nama. Upravo u takvom svjetlu, ukrajinske izbjeglice – svedene na općost, bez lica/ bez roda/ bez biografije – zaslužuju utočište. Svi drugi/ostali (ljudi) drugačijeg izgleda moraju ostati izvan naše suosjećajne solidarnosti.
Među zapisima Fadila Šarkija nailazimo na nekoliko neobično svjetlosno estetiziranih prizora: noć i zora zamagljuju ljude u grupama i podužim kolonama. Ne poznajući kontekst, možda ne bismo uopće naslutili da je riječ o izbjeglištvu i ljudima koji su nepoželjno drugačiji od nas. Dostojanstvo se odupire izgledu i režimu administrativnog rođenja – boji kože, imenu u pasošu, naciji, teritoriju…
Snežana Stanković