Evo jedne sasvim sebične priče. Uostalom, kakve su riječi koje ispisujem ovdje nego li subjektivne? Izmicanjem od takva pristupa sam bih sebi zadavao udarce po rebrima. Protekle su godine bile bez okusa i mirisa, boje su bile tek sive i magličaste. Hodalo se pognutih glava, gledalo u pod kao da se traži izgubljena leća, ostajali smo kod kuće zarobljeni među četiri zida, pokušali uloviti mrvice sreće po stolovima.
Sve to vrijeme, međutim, Sandro je tiho i vrijedno radio na svom prvijencu, samostalnom albumu ispunjenom ljubavlju i radošću, bez obzira na melankolične – ali divne tople – tonove koji se pretapaju iz pjesme u pjesmu. Breme životne čamotinje je iza njega, došlo je vrijeme kada je odlučio prepustiti se svom instinktu i predstaviti se upravo onakvim kakav je i dosad, skriven iza imena En Face, bio – sjajnim i nevjerojatno plodnim kantautorom.
Deset priča, koje se atmosferom pretapaju jedna u drugu poput najljepših Mozartovih simfonija, ne kriju niti jedno razočarenje, otklanjaju i najmanju dvojbu u Jegijev – o tom njegovu nadimku postoji simpatična anegdota, ali o tome neki drugi put – raskošni autorski talent. Budući je album nastajao tijekom dugih upornih godina u studiju Belveder s producentom Robertom Funčićem, mnoge su već pjesme itekako poznate surferima radijskih valova – od Bajke, u kojoj gostuje zagrebačka pjevačica Nina Romić, do obeshrabrujuće zavodljive Sentimentalne (duet s Nikolinom Tomljanović), ili pak osvježene verzije velikog hita matičnog mu sastava, Dan kao san u duetu s jednom od najšarmantnijih pjevačica riječke scene, Anom Kabalin.
Nezasitno sam pustio CD da se izvrti nekoliko puta u sobi, a onda ga premjestio u osobno vozilo. To će reći – auto. Nisam se mogao zadovoljiti tek pukim površnim slušanjem nego iznova uživati u njegovoj lirici – gotovo u svakoj pjesmi Sandro naprosto umire od ljubavi – i tonovima koje su usađeni na albumu. Bez žurbe mogu voziti se ovako po gradu, obilaznici, autoputu uz taj akustični zvuk, zarobljenih ušiju. Shvaćam da mi se povremeno otme neki smiješak na licu, to je od dokučene sreće kojom su ugođeni ambijenti u Maloj noćnoj muzici, ili naslovnom Šlageru sezone, obje lebde iz nježnih ponirućih zapisa nastalih kao iz nebeskih orkestara. Dok odmiču stavci u interpretaciji i izvedbi mnogih gostiju pitam se je li dovoljno tih tridesetipet minuta koliko traje debitantski album? Nije li to prekratko? Ili je Sandro dobro odmjerio taj odnos baš kao i život? Jer putovati duboko u emocije izravno i iskreno nije najjednostavnija stvar u ispovjednoj glazbi. Ono iziskuje potpuno potiskivanje inhibicija, neizrečenih stanja, otkazivanje skrivanju tajni, obavijajući srca slušatelja čarobnim ugođajima baš kao da se nalaze na najsvečanijem sletu priređenom nekom državniku, od čega prolaze srsi cijelom duljinom kičme i samo poželiš ponekad se osvježiti hladnom vodom, pa onda vratiti se natrag u taj hram zasipan novim kapljicama neodoljivog Jegijevog parfema…
Podijeli na društvenim mrežama