Da ne bude zabune ovo je moj
osobni stav a ako se s njime slažete ili ne slažete uvijek postoje komentari
ili neki drugi načini komunikacije. Da ne ostanem slučajno nedorečen ime stručnjaka
koji je „zaslužan“ za ovu kolumnu je Zoran Roje. Čovjek sa sjajnom vaterpolskom
karijerom, osvajač srebra na Olimpijskim Igrama u Moskvi 1980 i zlata na
Olimpijskim Igrama u Los Angelesu četiri godine kasnije. Roje je kapicu bivše
države nosio 241 put i nitko niti jednog trenutka neće dvojiti u njegovu
igračku veličinu, ali ono što bode oči jest činjenica da kao trener ili
izbornik nije osvojio gotovo ništa vrijedno spomena. Naravno nisam zaboravio
ono što je nemoguće zaboraviti i što se pamti i na što se čeka. Zoran Roje je i
prije 16 godina bio na klupi Primorja kada je 1995 kreirana najljepša riječka
vaterpolo priča do sada i kada je osvojen Kup i to u Dubrovniku protiv Juga
nakon produžetaka. Oni koji se sjećaju te utakmice ili su imali čast i privilegiju
njoj osobno nazočiti znati će o čemu pišem. Tada su se igrale dvije utakmice
finala pa je nakon 11:11 onako „riječko-gubitnički“ Primorje oplakano uoči puta
u Dubrovnik. A u Gružu nije izgledalo dobrog, bilo je 6:3 (da čovjek ne
povjeruje) i 7:4, a onda je na scenu stupio vratar Igor Petrić, Željko Šimac i
Josip Vezjak, i Jugu je prisjela fešta, a nikada nije bilo veselije i lakše
vratiti se autobusom u Rijeku (nikako ne zaboravite da tada nije bilo autoputova).
Ta je momčad vjerovala u sebe i taj je trener vjerovao u njih.
Što se promijenilo šesnaest godina kasnijeg?
Protivnici su bili isti, natjecanje je bilo isto, trener je
bio isti, a dvojca vaterpolskih „senatora“ Samir Barać i Damir Glavan također
su bili i ostali isti. Ista je bila čak i prednost Juga početkom treće
četvrtine zadarskoga polufinala. Bilo je i u Zadru neodlučeno nakon četiri
četvrtine. Umjesto Igora Petrića koji je nažalost zbog nekoliko krivih osobnih
odluka jako daleko od vaterpola Primorjaši su na vratima imali sjajnog Davora
Cara, a o zamjenicima Šimca i Vezjaka namjerno neću i ne želim. Predrag Sloboda
voli vaterpolo, i bezgranično vjeruje Zoranu Roji. Ispunjava njegove želje za
pojačanjima uvažava sugestije kada su neki novi projekti u pitanju. I sve je to
savršeno u redu. Ali ono što mi nije i neće biti jasno jest kako može spomenuti
dvojac na predstavljanju momčadi za ovu sezonu lagati o dvije i slijepcu
vidljive stvari. Oboje su lagali da nema imperativa jer je svima jasno da je
prva momčad „preskupa za održavanje“ da bi se zadovoljili polufinalima,
finalima i trećim mjestima. A druga vrlo očita laž za sve redovite pratitelje
riječkih vaterpolista jest priča da su vratari Zdravko Radić i Davor Car
jednaki i da nema prvog odnosno drugog vratara.
U SVIM utakmicama koje su bile neizvjesne u natjecateljskom
smislu započinjao je Crnogorac sa hrvatskom putovnicom, a Car je prigodu čekao
s klupe. Bilo je tako i u Zadru, no Radić nije imao svoj dan. Roje je ubacio
Cara i pogodio. „Caki“ je branio kao u transu „skinuo“ je 6 od 8 lopti,
„pumpao“ atmosferu i u bazenu i na tribinama prepunim navijača riječkog kluba,
„zaključao je vrata“ u oba produžetka i doveo Primorje do peteraca. I onda je
„stručnjak“ odlučio da Car mora van iz bazena nakon tri serije peteraca.
Primorje je izgubilo „na istu foru“. Elvis Fatović u devetoj je seriji izvadio
Vićana i u vodu poslao 36-godišnjeg Dalibora Perčinića koji je odmah obranio
peterac Nikoli Frankoviću. Reći će Roje „To san i ja tija….ali….“ Uvijek ostaje
ono ali…. bez obzira na ulaganja u momčad (nažalost samo i isključivo u onu
seniorsku), na rast kvalitete, na relativno pune ili u odnosu na druge bazene
prepune tribine i na sve dobro što je „novi vjetar“ donio Primorju ostaje žal
da je ovdje riječ o mentalitetu gubitnika jer i u ove dvije sezone nije
dobivena NITI JEDNA presudna utakmica. (Reći će netko da je to bila druga
finalna u Rijeci riješena u zadnjoj sekundi genijalnom asistencijom Daniela
Varge i još genijalnijom realizacijom Frana Paškvalina). Sjetimo se samo
zajedno kako su Primorjaši uopće stigli na Final Four Kupa u mogućnost da
igraju sa lakšim protivnikom polufinale – zato što je Medvešćak prvi puta u
povijesti dobio Mladost. Da tog čuda nije bilo igrali bi protiv Juga baš kao i
ovoga puta…. Pa i to finale nisu dobili, iako im je Mladost kasnije bila „mušterija.
U Budimpeštu se išlo „na kolektivni godišnji“ jer bio nam je potreban samo
bod…. završilo je povrazom, a dva su znaka bila u igri za plasman među četiri u
Europi. U Jadranskoj ligi suvereno je
osvojeno prvo mjesto u regularnom dijelu što je značilo i organizaciju završnog
turnira četvoriceM Prepun bazen, sve spremno za feštu, hrpa VIP gostiju i faca koje niti nisu znale
koliko igrača ima u postavama u bazenu niti koliko traje napada. Damir Badurina
pjeva „Najdražu Rijeku“….šatori postavljeni ispred bazena, dvostruki koncertni
program… No kako to već biva kad je „ražanj spreman a zec je u šumi“ Primorje
je glatko poraženo od Jadrana iz Herceg Novog, od fešte nije bilo niti f.
U ovogodišnju je momčad uloženo još jako puno novaca
dovedena su četiri pojačanja (od Radića je u Zadru gori bio Šetka koji nije
postojao, a Muslim je zabio jedini pogodak u završnici utakmice. Jedino je
Buljubašić bio na visini) a pitanje je s kojim ciljem. Jer NEMA IMPERATIVA. Pa Primorje je treće u Hrvatskoj bilo i bez
ijednog stranca i bilo bi opet. A uvjeren sam milijardu posto da Roje nije Alex
Ferguson pa da može nesmetano sjediti na klupi i kada nema rezultata. Primorje
se sa Slobodom željelo izdignuti iznad prosječnosti i napokon nešto osvojiti. Rekao
je Roje da će dogodine biti sportski direktor. Što to znači dodatno osnaživanje
momčadi ili i dalje krojenje sportske političke? Nadam se ono prvo jer riječkoj
je sportskoj publici dosta i previše „gladovanja“ za trofejima.
I zato s ovoga mjesta apeliram na sve koji ovo budu čitali
da dođu u srijedu u 20.15 na bazen i podrže Primorje protiv Olympiacosa na putu
prema osiguranju četvrtfinala Lige prvaka. Krepat ma ne molat. Vidimo se na
tribinama.
Podijeli na društvenim mrežama