Paviljon Ri / Velid Đekić

Gramoteka Radio Rijeke,
dakle odjel gramofonskih ploča, danas bismo kazali srce Glazbene redakcije, u
neposrednom poraću 1940-ih slabo popunjeno, unatoč svom trudu Uprave da tako ne
bude (također gramotekara Baffa, da zabilježimo i njegovo cijenjeno ime), teško
je mogla adekvatno odgovoriti na svakodnevne programske potrebe. Posljedično, u
eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo, pred mikrofonom
studija u Voloskom ili, kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s
potpisom riječkih izvođača, pogotovo onih organiziranih u glazbene kolektive.
Njih je Radio Rijeka vrlo brzo počela organizirati u vlastitom okrilju, zbog
toga ih smatrajući kućnim izvođačima. Žanrovskih predrasuda pritom se nije
imalo, u eter se puštalo klasičnu, zabavnu i narodnu glazbu, uz implicitan
urednički stav kako se glazba dijeli samo na dva ključna žanra – dobru i lošu.  

Prve poratne godine
pripale su orkestru što ga je počeo 1946. voditi ovdašnji glazbenik Celeste
Zrelc, upamćen kao neumoran pokretač brojnih lokalnih glazbenih ansambala. Od iste
godine u eteru se moglo čuti i prve solo vokalne snage riječke radijske kuće,
Guerina Smailu i Bruna Petralija. Smaila je brzo potražio potvrdu vlastitih
sposobnosti preko granice, u Italiji, dok je Petrali ostao u gradu, postavši
jedna od dugogodišnjih zabavnoglazbenih pjevačkih vedeta, na riječkom radiju
uskoro u društvu Rajke Vali, Ive Robića, Radojke Delić, Zvonimira Krljuša, Gite
Šerman, Ljubice Regent i drugih.  

Priča o ansamblima
Radio Rijeke je po utrnuću Zrelcova orkestra otvorila novo poglavlje pojavom
Komornog orkestra i Plesnog kvarteta Radiostanice 1949. godine, za čiji su rad
stečeni uvjeti selidbom Radio Rijeke u prostorije Guvernerove palače. Sljedeća
je godina donijela osnivanje Narodnog orkestra i Muškog vokalnog kvarteta/
Muškog vokalnog kvinteta, Malog zbora (vjerojatno izvedenice Komornog orkestra),
također Ženskog vokalnog dua (koji su činile Adelma Cabocassa i Vera Kosijer).
Radijskim orkestrom dirigirao je Alessandro Peterin, iste dužnosti se nakon
njega prihvatio Branimir Sakač (ujedno radi kao dirigent Malog zbora, te kao
glazbeni savjetnik Radija) i Ferdo Pomykalo, Plesni Kvartet i Plesni kvintet vodio
je isprva Ladislav Mold, potom Dragutin Hušman, neke pak ansamble vodili su
Paolo Janković i Šandor Fike (potonji je često zadužen i za klavirsku pratnju ostalih
izvođača). Članstvo svih tih ansambala imalo je u upisan u životopise prethodni
staž u nekim drugim kolektivima te vrste, što im, blago rečeno, nije odmagalo.
Tako je Komorni orkestar uglavnom okupljao članove riječkog Opernog orkestra,
Mali zbor (vjerojatno drugi naziv za Komorni zbor) uključivao je članove Zbora
Jedinstvo, a Narodni orkestar i zbor članove nastavničkog orkestra
Vojno-muzičke škole, dok je među radijskim solistima bilo prvaka gradske operne
kuće, poput Branka Medanića, Franje Godeca i Vere Kosijer. 

Po svemu sudeći, djelovanje
radijskih glazbenih ansambala primljeno je u okruženju dobro, što na uvjerljiv
način kazuje činjenica da se za njima 1951. dokotrljala prava interna izvođačka
lavina. U njoj su našli mjesto: Gudački komorni  kvartet, Muški vokalni oktet, Ženski vokalni
oktet, Mješoviti zbor, Komorni orkestar i Komorni zbor, Veliki plesni orkestar,
Tamburaški orkestar, Narodni orkestar, Zabavni orkestar, Revijski orkestar,
Dječji zbor (Pionirski ansambl), Ženski vokalni kvartet, Ženski vokalni duo,
Muški vokalni duo, s njima i brojni vokalni solisti.

Po selidbi Radio Rijeke
te godine u prostorije na Korzu, ansambli vježbaju u njenom novom velikom
studiju. Da se glazbena sastavnica radija smatra itekako važnom, svjedoči
podatak o nekoliko urednika toga dijela programa, odnosno o radnim mjestima
glavnoga glazbenog urednika (te godine Veljko Milošić), urednika ozbiljne
glazbe (Nada Kocijan), urednika popularno-zabavne glazbe (Vera Kosijer),
urednika zabavne glazbe (Neva Kordić), urednika narodne glazbe (Šandor Fike),
glazbenog notnog arhivara (Karlo Božić), tu su također gramotekari, glazbeni
režiseri, inspicijenti i manipulanti. Njima valja dodati desetak vanjskih
suradnika muzikologa, istraživača, zborovođa i slične čeljadi.   

Do konca pedesetih će
glazbene družine Radio Rijeke biti u kontinuiranoj kadrovskoj magmi, što će reći
u stalnim mijenama, derivirajući kao ansambli iz oblika u oblik, uz povremene
dotoke članske svježe vode koji će blagotvorno djelovati na kretanje u krugu
istih glazbenika. To znači kako će se pod kapom Radio Rijeke pedesetih pojaviti
i kolektivi poput Seksteta Gertner, Narodne družine Bane Milenkovića, Kvarteta
Kelle, Seksteta Sorokin, Sastava Šandora Fikea, Plavog trija, Plesnog seksteta
ABC (studijskog sastava u kojemu su ključnim imenima Aco Petrović na klaviru i
Čarli Pavlić na trubi), također Velikog orkestra Ace Petrovića (osnovanog po
utrnuću Plesnog seksteta ABC 1958.). Popis ne treba smatrati konačnim. Je li
tim glazbenicima značilo što im je matična kuća počela od 1. veljače 1957. emitirati
program na novoj valnoj dužini od 202 metra?

Članova prvih glazbenih
ansambala Radio Rijeke danas uglavnom nema među živima, vjerojatno nema ni
jučerašnjih gramotekara, notnih arhivara i slične sve egzotičnije bratije. Da
ih ima, kakvim bi sve zanimljivim sjećanjima mogli začiniti 70. obljetnicu
svoje jučerašnje medijske kuće? Zašto one koji su još tu ne pozvati u studio i
pružiti im priliku za još poneki uzbudljiv radijski trenutak, zašto ih ne
snimiti i pohraniti njihove riječi u neki novi arhiv, kao dragocjenu informaciju
sljedećim generacijama, pristiglu iz prve borbene linije za Radio Rijeku u
neposrednom poraću posljednjega svjetskog rata? Tko zna kakvim bi nas sve
osobnim radnim iskustvima mogli darovati, iskustvima koja se u profesionalnom
okružuju znaju pokazati važnijim od periodičnih tehnoloških (r)evolucija i
organizacijskih pretumbavanja? Ima nota koje su evergrini…

 

70. obljetnica Radio Rijeke I dio