Lopta iz svih kantuna

Neki su to nazvali danom kada je umro hrvatski nogomet. Mišljenja sam da je najvažnija sporedna stvar na svijetu u maloj zemlji za veliki odmor umrla onog trena kada je na čelo Saveza došao Vlatko „nema nikih problema“ Marković i za „desnu ruku“ uzeo Zorislava „čestitam, čestitam“ Srebrića. Naravno ključna je figura ipak Zdravko „mučko đubre“ Mamić, čovjek koji može sve u hrvatskom nogometu (smjenjuje izbornika u zrakoplovu iz Atene za Zagreb, pa ga spašava a sada predlaže za nacionalno odlikovanje, nameće mu igrače koje „mora“ pozvati u reprezentaciju i radi sve sa samo jednim svetim ciljem…. da njegov Dinamo bude vječni prvak Hrvatske). Srećom u Europi vrijede neke druge nogometne zakonitosti pa je Dinamo čvrsto zabetoniran na dnu skupine Lige prvaka bez boda i pogotka.

Dinamo je drugi svijet u odnosu na klubove poput Karlovca. Sada su karlovački nogometaši pribijeni na stup srama a oni doslovno nemaju gdje živjeti, neki su spavali na stadionu, a neki poput Adisa Stambolije su otišli kući u Bosnu i bili spremni dolaziti na utakmice. Upravo je Stambolija najslikovitije opisao situaciju koja je već ušla u povijest hrvatskog sporta.
„Jeo sam govna šest mjeseci, mogao sam još deset dana“. No, bio je u manjini. Većina igrača odlučila je da se ne krene prema Rijeci. I koliko god ta odluka bila opravdana tu tek počinju paradoksi. Ukoliko Karlovčani narednoga vikenda ne otputuju u Pulu slijedi im automatsko izbacivanje u najniži rang natjecanja (druga županijska liga), no to i nije najveće zlo. Klub ih može kazniti novčanom kaznom do 75.000 kuna po osobi, a uz to odluči li tako disciplinski sudac biti će dužni Rijeci nadoknaditi troškove organizacije susreta i neostvarenog  izravnog televizijskog prijenosa. Ljudi koji su novac vidjeli samo na televiziji u posljednjih šest mjeseci odjednom su „dužni kao Grčka“.

Prvi čovjek kluba sa Kantride Robert Komen u nedjelju je poslijepodne bio smrknut. Istina bijeli su dobili (odnosno dobiti će) utakmicu sa 3:0 i osvojili su tri boda, ali kakva je to utjeha? Komen uvjerava da ne postoje niti najmanji strahovi da bi sudbina Karlovca mogla zadesiti klub iz Portića 3. Riječki kapetan Igor Čagalj nakon što je sa suigračima odao počast žrtvama Vukovara i odstajao protokolarnih 15 minuta „čekajući Godota“ jer je znao da Karlovčana nema, nije imao pretjerano vedrih nota. „Ovo je tek početak, pitanje je samo tko je slijedeći“.
I već danas (u ponedjeljak) dobio je odgovor. Gotovo sigurno biti će to igrači Šibenika koji su posljednju plaću primili za studeni prošle godine. Zatražili su Šibenčani od uprave da im isplati najmanje dvije zaostale plaće inače neće u subotu zaigrati protiv Hajduka.

Kao što reče trener Riječana Ivo Ištuk ova situacija ne koristi nikome, kao što nikome ne koristi Liga 16, niti Odjel za licenciranje HNS-a. Da je taj Odjel radio svoj posao kako treba u elitnom nogometnom razredu danas bi bilo šest najviše sedam članova koji zadovoljavaju sve kriterije i uvjete.

Do pojave Predraga Slobode u riječkom sportu po nepisanom pravilu najplaćeniji su bili nogometaši Rijeke. No, nije problem niti u njemu niti u njima, problem je u tome što se potpisuju ugovori koji se u velikoj većini slučajeva ne mogu ispoštovati i onda dolazi do problema. I u Rijeci i u Zagrebu i u Karlovcu i u Šibeniku bave se istim sportom i igraju u istom natjecanju, ali dok u Dinamu teče med i mlijeko, u Rijeci preživljavaju, u Šibeniku i Karlovcu nemaju niti za osnovne životne potrebe.

Poput Robina Hooda pojavio se Dario Šimić, osnivanjem Sindikata nogometaša. Očajni Karlovčani pozvali su ga upomoć, pitali za savjet, a sada ga čelnici Karlovca „prozivaju“ i „prokazuju“ kao glavnog krivca za katastrofalnu situaciju u kojoj se našao ovaj klub. Šimić, čovjek koji još uvijek slovi kao reprezentativni rekorder po broju nastupa, odlučio se pomagati nogometašima u ostvarivanju njihovih prava. Nitko mu nema pravo zamjeriti zbog toga, naprotiv. Ova nedjelja najtužnija je epizoda hrvatskog klupskog nogometa i nakon nje više ništa na hrvatskim travnjacima ne bi smjelo biti isto. Ako je došlo vrijeme velikog čišćenja, neka je, krajnji je čas. Jedino i dalje ostaje dilema koju možete po volji parafrazirati a koja glasi „Odakle se čisti riba“.

Kad sam se već dotaknuo predsjednika vaterpolista Primorja EB, niti tamo po pitanju financija „uvijek ne cvjeta cvijeće“. Ovoga ljeta bio je priličan zastoj u prihodima, došlo je čak i do blokade računa, a onda je, onako motivacijski Sloboda, u dva dana, pred put u Mađarsku na kvalifikacijski turnir Lige prvaka isplatio dvije plaće i primirio duhove. Osjetljiva su vremena pa neću ovdje o imenima, ali ću napisati i ovo. Jedan istaknuti riječki političar u upravi je jednog riječkog prvoligaša čiji igrači plaću nisu vidjeli posljednja četiri mjeseca. Na pitanje kada će i kako riješiti taj problem odgovorio je „Ne brini, do kraja godine isplatiti ćemo sve zaostatke“. Bit će da ima plan doći na vlast.

Recesija sustavno i vrlo planski radi na uništavanju sporta općenito, pa tako i ovog riječkog. Kažu da je samo plaćen radnik zadovoljan radnik, ali isto tako kažu da nije u šoldima sve. Nešto je i u motivaciji, poput one Ivane Vuković koja je u Virovitici sa slomljenim palcem šuterske ruke odigrala cijelo drugo poluvrijeme i postigla dva možda i prijelomna pogotka za pobjedu Zamećanki pokazavši ljepšu stranu sporta. Nadam se i želim vjerovati da barem u našem gradu nije sve tako sivo. Već u srijedu očekuju nas nogometna, odbojkaška i vaterpolska uzbuđenja.  

Vidimo se na tribinama. Krepat ma ne molat!

Skip to content