Neke sportašice i njihove sportske uspjehe doživljavam
emotivnije nego neke druge, a vikend iza nas bio je lijep, divan, skoro
predivan. Ne volim frazu srebro zlatnog sjaja ali Jelena Kovačević srebro je
osvojila na svjetskoj smotri karatistica a Sanja Jovanović srebro je osvojila
na europskoj plivačkoj smotri. Za obe riječke sportske heroine sretna je bila
Francuska. Sanjin životni put i silne životne borbe koje je prolazila usponi i
padovi ostavljali su traga na njezinu zdravlju. Na Olimpijadi u Londonu prije
samo tri i pol mjeseca Sanjina izvedba nije bila nešto što se pamti, naprotiv.
A sada, sada je opet na vrhu, i opet je sretna. Samo neka je zdravlje posluži i
pronađe motive i sreća će biti ogromna. Jelena pak živi svoju sportsku priču
“sama protiv svih”. Na njezinu žalost za vrijeme njezine karijere
karate neće među olimpijske sportove, ali ona vrijedno radi, trudi se, bori i
živi od dana do dana, a rođena je šampionka.
A sada je red na riječke sportske heroje, na one koji su
najjači na svijetu. Oni su jednostavno najbolji, oni su vaterpolski umjetnici,
i dozvoliti ću si da ih ovdje još jednom predstavim i na svoj način opišem.
Frano Vićan: Do ove sezone divio sam mu se u nekim drugim
kapicama, divio sam se mirnoći i hladnokrvnosti diva među vratnicama. Kada smo
krenuli prema Zagrebu citirao je Frano legendarnog nažalost pokojnog Bruna
Silića “Ne uči se u tramvaju”. Nešto što znaš ne moraš ponavljati.
Bio je u pravu. Kažu da je kao legendarni lik iz još legendarnijeg Alana Forda,
Jeremija, da ga stalno nešto boli. Pitam se što bi bilo da je Frano zdrav. Veselio
se kao da mu je prvi trofej, a to je pojasnio riječima “Vidim koliko
ljudima u klubu i oko kluba ovo znači pa je i meni ovaj trofej tim draži.”
Zaključao je Frano svoja vrata svojim gosparima. Kada su došli na minus jedan
Frano je omogućio novo presudno odvajanje. Veliki čovjek, veliki vratar,
istinski broj 1.
Paulo Obradović: Kada ga je predstavljao Zoran Roje je rekao
“Paulo je univerzalac, polivalentni igrač kojega možemo koristiti na svim
pozicijama”. Još jedan dubrovački dragulj u riječkom bazenu, Medo kako ga
od milja zovu grizao je od prve do posljednje sekunde. Prvi u bazenu, prvi u
veselju, prvi u odjelu. Bez sumnje ljubimac žena, univerzalac i genijalac koji
ponekad podsjeti na Johna Waynea na ulasku u saloon. Medo je u svom stilu prije
finala rekao i ovo: “Ja ću vas naučiti kako se osvajaju trofeji”.
Počeo je na najbolji način. Službeno najkorisniji igrač Kupa svoj je trofej
poklonio momčadi.
Fran Paškvalin: Paškva je protiv Juga u Rijeci doživio
neugodnu ozljedu, ali za završni turnir u svome Zagrebu bio je spreman. Borio
se lavovski, na svojim leđima nosio je protivničke igrače lakoćom, a skoro da
mu je najteže palo rezanje rođendanske torte. Kada rođeni Zagrepčanin napamet
zna i pjeva sve riječke navijačke pjesme to je znak da se on i Rijeka vole
javno. Paškva je naš i više ga ne damo nikome.
Ivan Krapić: Krapo je riječki dečko. I zbog te činjenice
ovaj važ za njega ima posebnu važnost. Pobjedu u finalu posvetio je bratu Luki
koji je prije par dana izašao iz bolnice. Da je ona kontra dva na nula i veliki
altruizam Denesa Varge pobjedu odnio na stranu Dubrovčana, Krapo si to nikada
ne bi oprostio. Da je, ali nije. Sve o čemu je slušao sada živi i uživa u
svakom trenutku.
Denes Varga: U polufinalu je bio “službeno
odsutan”, ali je zato svojim genijalnim potezima i pogocima (a bilo ih je
3) u finalu iskupio, ako se o iskupljenju uopće može govoriti. Dumi je jedan od
onih koji obožavaju opaliti na prvu, pa kud puklo da puklo. Ovaj veliki
ljubitelj brzine i svega vezanog uz adrenalin “živi pun gas u bazenu”
a izvan njega prilično je tih, miran i povučen, a svoje pjevačke sposobnosti
obećao je pokazati, uskoro. Nikada ga ne bi mogli povezati sa pjesmom koju će
izvesti.
Sandro Sukno: Ovo što ću napisati za Sandra moj je stav i
mišljenje, a ono glasi; Sandro je najbolji vaterpolist na svijetu. Sretan sam
što je ovaj dubrovački zlatnik stigao u Rijeku i da se mene pita volio bih da
ostane zauvijek. Priznajem pogodile su me Sandrove suze i nakon povratka iz
Londona kada mu neki sumnjivi tipovi iz njima znanih razloga nisu dozvolili da
olimpijsko zlato proslavi u svome gradu. Pisalo se svašta i razapinjalo ga se
bez razloga. Sandro je i ovoga vikenda pokazao i dokazao o kakvom se igraču i
mladom uspješnom čovjeku radi. Finale protiv dojučerašnjih suigrača začinio je
jednim golom, ali igrao je za momčad, i veselio se s momčadi.
Petar Muslim: Prvi glas Primorja nije bio previše raspjevan,
ali činjenica je da se i on podredio momčadi i ugradio svoj bitan dio u ovaj
veliki uspjeh. U zagrebačkom vikendu najteži zadatak za Musu bio je obaviti
doping kontrolu nakon polufinala. Bila su mu potrebna…. tri piva.
Marko Jelača: Svoje minute Jela je iskoristio kako najbolje
zna. Možda njegova statistika ne obara s nogu, ali i on je važan dio ove
velike, najveće vaterpolske momčadi na svijetu u ovoj 2012 godini.
Daniel Varga: Dani je pred očima supruge Eve pružio dvije
partije ispod razine virtuoza vaterpolske igre. I bez njegova maksimalnog
doprinosa Primorjaši su stigli do kante a ovaj umjetnik i bivši vegetarijanac
nije krio sreću i zadovoljstvo, iako je to pokazivao na mađarski, umjereniji
način.
Samir Barać: Kapetan. Čovjek. Sportaš. Samo je prije 17
godina sudjelovao aktivno u pobjeđivanju Juga usred Dubrovnika i osvajanju
kante te davne 1995. Nemoguće je uspoređivati ta dva Kupa, ali, mislim da mu je
ovaj malo draži. Nije Samo ispunio svoj san, osvojio je sve što se osvojiti može,
sve osim naslova prvaka sa SVOJIM Primorjem. Sanjajmo ga zajedno s njim i
vjerujmo u proslavu naslova na Korzu u svibnju slijedeće godine. Takav
“tip” to zaslužuje.
Anđelo Šetka: Šele je opet dao 300 posto i nagrada nije
mogla izostati. Uvijek zahvalan sugovornik, osoba koja se ne voli isticati, ali
itekako vrijedan član ove momčadi snova.
Javier Garcia: Katalonac koji sve bolje govori hrvatski.
Finale mu nije jedna od utakmica na koje može biti naročito ponosan. Obitelj mu
je bila i u Zagrebu, a pamtim i njihov susret u Barceloni prije gotovo dvije
godine. Xavi se najbolje asimilirao, prihvatio mentalitet, navike, postao skoro
pa Fiuman.
Luka Križanec: Luka je skoro u polufinalu zaradio 100 eura
od pomoćnog trenera Pezelja, a ovaj zagrebački vikend iskoristio je za
učenje….. od broja 1.
Ivan Buljubašić: Buljo je pružio manje od onoga što se moglo
očekivati od najkorisnijeg igrača Europskog prvenstva u Hrvatskoj prije dvije
godine. Ponekad možda malo nervozniji u bazenu, ali važna violina u ovom
orkestru.
Trener Ivan Asić: Sjećam se kada je došao u Rijeku kao
pomoćnik Zoranu Roji. Došao sam na bazen napraviti priču za najavu sezone.
Mislio sam ju napraviti s prvim trenerom, a on mi je rekao: “Ivan će ti
sve reći, neka se njega malo ispromovira”. Uz malo truda taj video
intervju pronaći ćete na istom ovom portalu. Studiozan do detalja. Protivnika
proučava do iznemoglosti. Utakmicu živi na maksimumu. Dobio je već i nadimak Trofejni
Ivan. Niti to ga neće promijeniti. Biti će i ostati čovjek koji će živjeti
vaterpolo, ali i zanimati se za sve ostale sportske i životno važne teme. Nadam
se da je shvatio da je ovim što se dogodilo u subotu postao besmrtan i ušao u
knjigu riječke sportske povijesti. I da, vjerujem da mu kupanje u bazenu na
Savi nije pogoršalo probleme sa sinusima jer samo zdrav se može u potpunosti
posvetiti novim izazovima.
Pomoćni trener Igor Pezelj: Kada smo išli na četvrtfinalni
susret Kupa protiv Medvešćaka u Zagreb Pezo je izjavio nešto što sam obećao
citirati ako kanta stigne u Rijeku. “Gdje moja guza sjedne trofeji
dolaze” – rekao je dokazano trofejni pomoćni trener. Danas u 14.30 leti za
Perth na svjetsku juniorsku smotru, pa nije isključeno da donese novi trofej.
Maser Andrija Zubović: Bimbo je jedan od zaštitnih znakova
kluba, a od svojih miljenika uvijek će rado izdvojiti već spomenutog
“Jeremiju”.
Predsjednik Predrag Sloboda: Nikada nije postavljao
imperative, ali je nakon osvojenog trofeja rekao “Danas mi se rodilo novo
dijete. Nadam se da će biti još trofeja”. Vjerovao je u ono što radi i u
one sa kojima to ostvaruje. Uvijek je u svemu pronalazio pozitivu. Kao što sam
reče “Idem u Nigeriju na mjesec dana da se odmorim”.
Sportski direktor Zoran Roje: Čuma je čovjek koji je u
Primorju cijelu vječnost i treba mu vjerovati kada kaže “Presjeklo me kada
su stigli na jedan razlike”. Na funkciji koju obnaša od ove sezone obavio
je fantastičan posao. Dovođenje tri dubrovačka dragulja donijelo je toliko
željeni trofej u Rijeku.
Direktor Damir Radonić: Stube je čovjek koji je preko 20
godina klupski operativac. Osoba koja često na bazen dolazi prva i odlazi
zadnja. U jednom trenutku finala izašao je s bazena. Kada se vratio jedan je
dio utakmice odgledao na nogama u kutu bazena. Na kraju je njegova sreća bila
neopisiva kao i svih koji iskreno vole Primorje.
Navijačka potpora: I tih 300 navijača na tribinama u Zagrebu
dali su svoj doprinos u osvajanju Kupa. Moram ipak spomenuti Davora Cara i
Nikolu Frankovića koji nisu u sastavu zbog ozljeda, ali i Daniela Benića koji
je Kup osvojio spomenute 1985. godine, Saleta Tiškivskog , barba Ćiru Kovačića
kojemu i sa 87 godina nije bilo problema doći na poziv Primorja u Zagreb.
Tajnice Anita Gregorović i Vanja Sloboda: Namjerno ostavljen
šećer na kraju. Dvije dame koje brinu o logistici, uvijek su na usluzi i sve
obavljaju sa puno entuzijazma i sa smiješkom.
Ne zamjerite što je današnja priča duža nego obično. Riječki
sportski heroji to su zaslužili. Krepat ma ne molat. Vidimo se na tribinama.
Podijeli na društvenim mrežama