Pjenušava sapunica

Ne, više ne prezirem te loše snimljene
kadrove ispunjene jecajima i velikim obećanjima. One su, doživljava ih se tako,
obitelj pa se rađa gotovo nagon zaštite, upravo stoga jer svi vire u te naše
tajne koje skrivamo i uspješno ih kroz likove projiciramo.

Samo
onaj tko nikada, dakle ponavljam sada i ovdje – N I K A D A, nije gledao niti jednu takvu teve produkciju može prvi
baciti kamen. Dobrovoljci? Bez muljanja, molim, i licemjernih frkanja nosom.

Evo,
naprimjer ja umirem bez zvjezdanih staza. Dani su mi odbrojani. Nema više
životnih sokova, ishlapili su iz mene. Jel kužite o čemu pišem? Pronašli ste se
barem jednom u nekom liku, nakeljili vlastitu glavu na glavnog, ili sporednog
to je irelevantno, glumca? Da biste vidjeli šta će se sad dogoditi, ali ne samo
u racionalnom dijelu već i onom emocionalnom, tamo gdje je sve moguće? Nije li
bio gušt oćutjeti nemir, užas i ushićenje, zlobu, očaj, samodopadnost i
oholost? Nešto što si u stvarnosti pažljivo odmjeravate? O požudi, smrti, ili
priviđenjima da i ne govorimo. Postali ste lik iz scenarija, vlastito ja vam se
ukazalo u novom svjetlu, sada ste opasni, hrabri, kukavica, luđak, zločinac,
čudovište, romantičar zabravljen u samici, pjesnik i sve ono što niste i što
uspješno skrivate/skrivamo od svojih najintimnijih, zar ne? Oslobađajuće
iskustvo, da. Zato i ne želite da ikada prestane vaš alternativni život, nastavljate
pratiti svaku epizodu da produljite svoje najtamnije labirinte, istražite najdublja
stremljenja, zaslađujete si život kakvom virtualnom nevjerom. Ili samo željom,
i to se važi, ofkors. A onda bi valjalo sebe priupitati – jesam li i to ja?

Kako
mi se tako brzo odrežu noge i jednostavno odlijepim za stratosferu? Jesam li
psihopat zbog toga što stižem u neistražene sfere svoga ja? Je li bolje ipak
otarasiti se svega i držati banalnih koncepcija, tamo gdje je ugodno i poznat
ama baš svaki budući potez? Sigurnije? Apsolutno. No, čovjek je istražitelj.
Mačku je ubila znatiželja. Čovjeka će glave doći moderno vrijeme gdje je
dostupno gotovo sve. Jer ništa nema neodređeni rok trajanja. Televizija nam
nudi, posredno dakako i na ublaženi, katkad i izravni, način nova rješenja za
život. Hoćemo li ih prihvatiti?

Sapunice,
čini se, funkcioniraju kao čuvarice tajni. Neke su kao babuške, možete ih
slagati jednu u drugu skoro kao u nedogled gdje pohranjujete neistražene želje
ili, zašto ne, pak neiscijeđene suze koje ste zadržavali dugo vremena. Ima i
onih drugih koje bih mogao svesti pod kategoriju porculanskih figurica, posebne
su i hladnjikave pod prstima s kojih brižljivo brišete prašinu, kao njegujući
ih, ali oprez – vrlo su krhke u srazu s talijanskim pločicama u vašoj kuhinji.
Komplicirano i ranjivo se upravo osjećaju oni koji intenzivno proživljavaju
sadržaj i dijaloge serijala, kao da iznova ulaze u pubertet. A sve što su ikada
htjeli je, naravno, takvu fazu zaključiti zauvijek. No, je li doista tomu tako?

Evo,
naprimjer uzmite fiktivni razgovor dvije prijateljice (muškarci stvarno rijetko uspoređuju svoje stavove o sadržaju sapunice –
ne računajući zvjezdane staze, jer u pitanju su tehnički detalji, ha – vole ih
ismijavati i tražiti im mane u formi: loše snimljeno, jeftina gluma, nema
eksplicitnih kadrova) na kavi, a tema je posljednja epizoda, bilo čega bilo
bi pogrešno tvrditi pa ćemo reći, 1001 noći. Dakle, provode najmanje sat, ako
je ikako moguće dakako izvedba u pluralu je poželjnija, nagnute jedna prema
drugoj, sjedeći na rubu stolice, došaptavaju se, jer ipak je riječ i o njihovim
neizgovorenim životima ali evo sapunice su i zgodne metaforičke posrednice,
prislanjaju si gotovo glavu o glavu, nervozno otpijaju tek gutljaj napitka,
samo da potraje analiza što dulje, a ako slučajno uleti kakav poznanik na fini
i zaslađeni (žene to prekrasno rade,
neizravno i dirljivo) način im daju do znanja da je trenutno nepoželjan u
društvu, ili ako je baš balvan u pitanju onda jednostavno umuknu sve dok se
isti ne odmakne na razdaljinu neprihvatljivu čujnosti, i gle razgovor ponovno
oživi, gestikulaciji se ne nazire kraj. Osmjesi se vraćaju na lica, potvrđuju
se sve prethodne pretpostavke značajno kao posljednji znanstveni dosezi,
prozaičnost postaje dozvoljena i preporučljiva. I još: jasnije uočavaju sve
strahove, odbojnosti, misli o suprotnom spolu se izoštravaju, nešto se
ispostavljava da ih oduševljava ili ih čini neutemeljeno tugaljivima, te kao
bonus upravo navedenome – mašta ih iznenađuje novim rješenjima za stvarnost!

Nakon
svega gornjega zaključujem da sapunice posjeduju elemente iscjeliteljice te
djeluju terapeutski, bez obzira na školsku spremu i kvocijent inteligencije.

Iako,
da se razumijemo, zvjezdane su staze svjetlosnim godinama daleko od svega ikada
snimljenoga, naravno.